Kada prošlost ne želi da nestane: Kako je nova djevojka mog bivšeg muža promijenila moj život

“Ne možeš mi zabraniti da vidim Nikolu! On je i moj sin!” viknula sam kroz suze dok su mi ruke drhtale na hladnom hodniku Markovog stana. Ana je stajala iza njega, prekriženih ruku, s onim svojim poznatim poluosmijehom koji me izluđivao. Marko je izbjegavao moj pogled, kao da traži izlaz iz vlastitog stana.

“Jelena, molim te, ne pravi scenu. Nikola je danas s nama. Tako smo se dogovorili,” rekao je tiho, ali odlučno. Ana je prevrnula očima i prošaptala: “Možda bi trebala naučiti poštovati tuđe granice.”

Taj trenutak bio je vrhunac svega što sam mjesecima osjećala – nemoć, bijes, tugu. Nakon razvoda, vjerovala sam da ćemo Marko i ja uspjeti ostati roditelji našem sinu, bez obzira na sve. Ali Ana… Ana je bila poput sjene koja se uvukla u svaki kutak mog života. Njezina ljubomora nije bila samo prema meni, nego i prema svakom trenutku koji sam provela s Nikolom.

Sve je počelo nevino. Marko mi je jedne večeri rekao da ima novu djevojku. “Ana je divna, Jelena. Mislim da bi ti se svidjela,” rekao je tada. Nisam imala snage ni glumiti osmijeh. Samo sam klimnula glavom i otišla u svoju sobu, dok je Nikola spavao u drugoj.

Prvi problemi pojavili su se kad je Nikola počeo dolaziti kući zbunjen. “Mama, zašto Ana ne voli kad pričam o tebi?” pitao me jednom dok smo slagali lego kocke. Srce mi se stegnulo. “Ana te voli na svoj način, dušo. Ali ja sam uvijek tu za tebe,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti vlastitu nesigurnost.

S vremenom su stvari postajale sve gore. Ana je počela slati poruke Marku dok je Nikola bio kod mene: “Zašto Jelena kasni? Zašto Nikola nije javio gdje je?” Počela sam osjećati da me netko stalno nadzire. Marko se mijenjao; postajao je nervozan, povlačio se u sebe, a svaki razgovor o Nikoli završavao bi svađom.

Jedne subote, dok sam Nikolu vodila na trening nogometa u Zagrebu, zazvonio mi je telefon. Bila je to Markova majka, gospođa Ljubica. “Jelena, dušo, Ana kaže da si zaboravila dati Nikoli lijekove za alergiju. Je li to istina?” upitala me zabrinuto. Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. “Naravno da nisam zaboravila! Ana laže!” viknula sam i prekinula poziv.

Počela sam gubiti tlo pod nogama. Ljudi iz Markove porodice sve su češće vjerovali Ani nego meni. Na obiteljskim okupljanjima osjećala sam se kao uljez. Ana bi uvijek sjedila tik uz Marka, a Nikola bi sjedio između njih dvoje, zbunjen i tih.

Jedne večeri, dok sam spremala Nikolu za spavanje, rekao mi je: “Mama, Ana kaže da si ti kriva što tata više ne živi s nama.” Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice dok sam ga grlila. “Nije to istina, dušo. Tata i ja smo imali svoje razloge, ali oboje te volimo najviše na svijetu.” Nikola me pogledao svojim velikim smeđim očima: “Zašto onda Ana ne voli kad tata priča s tobom?”

Nisam znala što reći.

S vremenom su Anine spletke postajale sve očitije. Jednom prilikom optužila me pred Markom da sam Nikolu ostavila samog kod kuće dok sam išla u trgovinu. Marko mi je tada prvi put zaprijetio sudom za skrbništvo.

“Jelena, ako se ovo ponovi, morat ćemo razgovarati s odvjetnicima,” rekao je hladno dok je Ana stajala iza njega s pobjedničkim osmijehom.

Počela sam sumnjati u samu sebe. Svaka moja odluka bila je pod povećalom – što oblačim Nikoli za školu, što mu pakiram za užinu, koliko vremena provodim na poslu… Čak su i moji roditelji počeli pitati jesam li sigurna da radim sve kako treba.

Jedne noći nisam mogla spavati. Sjedila sam u kuhinji i gledala stare fotografije – Marko i ja na moru u Makarskoj, Nikola kao beba u mom naručju, svi zajedno na rođendanu kod moje sestre Ivane u Sarajevu. Kako smo došli do ovoga? Kako je jedna žena mogla tako lako razoriti sve što smo godinama gradili?

Odlučila sam boriti se za svoje dijete. Počela sam voditi dnevnik svega što se događalo – svaku poruku od Ane, svaki razgovor s Markom, svaku laž koju su pokušali podmetnuti protiv mene. Prijateljica Sanja mi je savjetovala da potražim pomoć psihologa za Nikolu.

“Jelena, moraš biti jaka zbog njega. Ne smiješ im dopustiti da te slome,” rekla mi je jednog dana dok smo pile kafu u malom kafiću na Ilidži.

Ali najteže mi je bilo kad sam shvatila da Nikola počinje izbjegavati razgovore sa mnom o tati i Ani. Kao da ga je strah reći nešto pogrešno.

Jednog dana pozvala me učiteljica iz škole: “Jelena, Nikola je danas bio jako povučen i tužan. Rekao nam je da ga boli trbuh kad mora birati između vas i tate.”

Tada sam shvatila – ovo više nije borba između mene i Ane ili Marka. Ovo je borba za Nikolin osmijeh.

Pristala sam na obiteljsko savjetovanje. Prvi susret bio je težak – Ana nije htjela doći, Marko je šutio cijelo vrijeme, a Nikola je crtao kuću s dva odvojena prozora.

Ali nisam odustala. Svaki dan sam Nikoli ponavljala koliko ga volim i da nije kriv ni za što što se događa između odraslih.

Danas još uvijek nije lako. Ana i dalje pokušava unijeti razdor između mene i Marka, ali naučila sam postaviti granice i boriti se za svoje dijete.

Ponekad se pitam – koliko jedna osoba može izdržati prije nego što pukne? I gdje završava ljubav prema djetetu, a počinje borba protiv nepravde?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li ste ikada morali birati između dostojanstva i borbe za svoje dijete?