Kako je moja svekrva uništila naše ljetovanje iz snova
“Ne mogu vjerovati da si ovo napravila, Ružo!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala kroz prozor apartmana na Viru. More je bilo mirno, ali u meni je bjesnila oluja. Ivan je sjedio na rubu kreveta, šutio i gledao u pod. Svekrva je stajala nasred dnevnog boravka, s rukama prekriženim na prsima, kao da je ona žrtva.
“Samo sam htjela pomoći!” branila se. “Vidjela sam da ste umorni, a ja sam već godinama bez mora. Zar je grijeh poželjeti biti s vama?”
Sjećam se tog trenutka kao da se događa sada. Ivan i ja smo mjesecima planirali ovo putovanje. Djeca su kod moje mame u Osijeku, a mi smo napokon imali priliku biti sami, nakon deset godina braka. Sanjali smo o tihim jutarnjim kavama na terasi, šetnjama uz obalu, večerima uz vino i razgovorima bez prekida. Ali Ruža je sve to uništila.
Sve je počelo dan prije polaska. “Znate, ja bih mogla doći na par dana, ako vam ne smetam,” rekla je Ruža dok smo pakirali kofere. Ivan je odmah pogledao u mene, tražeći moj pristanak. “Ma, mama, znaš da smo planirali biti sami…” pokušao je, ali ona ga je prekinula: “Ma neću vam smetati! Samo da malo promijenim zrak.”
Nisam imala snage reći joj ne. Uvijek sam bila ta koja popušta, koja izbjegava sukobe. Ivan je bio između nas dvije, kao dijete koje ne zna kojoj strani da se prikloni.
Prvi dan na moru još je bio podnošljiv. Ruža je sjedila na terasi i pričala o susjedima iz sela, o tome kako joj fali unuka i kako joj nitko ne dolazi u goste. Ivan ju je slušao, a ja sam pokušavala ignorirati osjećaj da nam netko krade vrijeme.
Ali drugi dan… Drugi dan je bio početak kraja.
“Ivane, zašto ne ideš s mamom do tržnice?” pitala sam ga tiho dok smo pili kavu. “Ne mogu više slušati kako joj fali društvo.”
On je samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je… Ako joj kažemo da ode, bit će drama.”
Drama? Nisam ni znala što znači drama dok nisam doživjela ono što je uslijedilo.
Ruža je počela preuzimati sve – od kuhanja do rasporeda dana. “Nećemo danas na plažu, sunce je prejako! Idemo u šetnju kroz selo.” Ili: “Ne pijte to vino navečer, nije dobro za želudac!” Svaki naš pokušaj da budemo sami bio bi prekinut njezinim ulaskom u sobu ili pitanjem: “Što radite? Gdje idete? Mogu li s vama?”
Jedne večeri, dok smo Ivan i ja pokušavali gledati film, Ruža se pojavila s dekicom i rekla: “Ajde, skupa ćemo gledati! Tako mi fali društvo kod kuće.” Ivan me pogledao isprikavajući se očima.
“Mama, možda bi ti mogla malo prošetati? Mi bismo rado ostali sami,” rekao je tiho.
Ruža se uvrijedila: “Aha! Sad sam višak! Znači, smetam vam! Nema veze, navikla sam ja biti sama…”
Te noći nisam mogla spavati. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Ivan i ja smo se posvađali prvi put nakon dugo vremena.
“Zašto joj ne kažeš da ode?” pitala sam ga kroz suze.
“Ne mogu… Znaš da nema nikoga osim nas. Ako ju povrijedim, osjećat ću se grozno,” odgovorio je.
Sljedećih dana atmosfera je bila napeta kao pred oluju. Ruža je šutjela, ali njezina tišina bila je glasnija od bilo kakve svađe. Počela sam brojati dane do povratka kući.
Jednog jutra, dok sam sjedila sama na plaži, prišla mi je starija gospođa iz apartmana do nas. “Vidim da ste potišteni,” rekla je blago. “Nije lako kad obitelj ne poštuje vaše granice.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Počela sam plakati pred nepoznatom ženom.
“Morate misliti na sebe,” nastavila je. “Ako vi ne postavite granice, nitko neće.”
Te večeri skupila sam hrabrost i rekla Ivanu: “Ili ćeš ti razgovarati s mamom ili ću ja otići kući sama. Ne mogu više ovako.”
Ivan me gledao dugo, a onda ustao i otišao do Ruže. Čula sam ih kako razgovaraju u drugoj sobi – njezin povišen glas, njegov tihi odgovor. Nakon pola sata Ruža se pojavila u hodniku s koferom.
“Odlazim sutra ujutro,” rekla je hladno. “Neću više smetati.”
Nisam osjećala olakšanje nego tugu i krivnju. Ivan nije razgovarao sa mnom cijelu večer.
Ostatak odmora prošao je u tišini i napetosti. Kad smo se vratili kući, ništa više nije bilo isto između mene i Ivana.
Danas se pitam – jesam li pogriješila što sam tražila svoje vrijeme? Je li moguće imati granice u našim obiteljima bez da nekoga povrijedimo? Ili smo svi mi zarobljeni između tuđih očekivanja i vlastite sreće?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće biti dobar partner i dobar član obitelji istovremeno?