Kako sam pobjegla iz kandži svekrve: Priča jedne Snježane
“Snježana, nisi dobro presavila pelene! Dijete će ti biti stalno mokro!” Ljubičin glas parao je tišinu stana dok sam pokušavala uspavati malenog Leona. Ruke su mi drhtale, a suze su mi prijetile skliznuti niz obraze. Amir je sjedio za stolom, šutio, gledao u pod. Po tko zna koji put sam se pitala: kako smo dopustili da nam život postane ovakav?
Sve je počelo kad se Leon rodio. Prvi unuk u obitelji, radost za sve. Ljubica je odmah ponudila pomoć. “Samo dok se ne snađete,” rekla je. Nisam ni slutila da će njezina pomoć postati svakodnevni nadzor, a naš dom njezin teritorij.
Prvih dana bila sam zahvalna. Donosila je juhu, presvlačila Leona, savjetovala me oko dojenja. Ali ubrzo su savjeti postali zapovijedi. “Ne smiješ ga toliko nositi, razmazit ćeš ga!” “Zašto ga kupaš svaku večer? Tako će se prehladiti!” Svaki moj pokret bio je pod povećalom.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Leona, Ljubica je ušla bez kucanja. “Daj ga meni, ti si preumorna.” Uzevši ga iz mojih ruku, pogledala me s mješavinom sažaljenja i prezira. “Nisi ti još spremna biti majka.”
Te riječi su me slomile. Amir je bio između dvije vatre. “Mama samo želi pomoći,” govorio bi tiho kad bih mu se požalila. “Znaš kakva je ona, ne misli loše.” Ali ja sam osjećala kako nestajem. Nisam više bila Snježana – postala sam samo snaha koja nikad nije dovoljno dobra.
S vremenom su se stvari pogoršale. Ljubica je počela donositi svoje stvari – jastuke, deke, čak i slike za zidove. “Ovdje mi je ljepše nego kod mene,” rekla je jednom prilikom dok je slagala svoje šalove u naš ormar. Počela je kuhati samo ono što ona voli: grah bez mesa jer “to je zdravo za dijete”, iako sam ja od trudnoće imala problema s anemijom.
Jednog jutra, dok sam pokušavala popiti kavu prije nego što Leon zaplače, Ljubica je sjela nasuprot mene. “Snježana, moramo razgovarati. Mislim da bi trebala više čistiti. Prašina nije dobra za bebu.” Pogledala sam oko sebe – stan je bio uredan koliko može biti s novorođenčetom. Ali njezine riječi su me pogodile kao šamar.
Počela sam izbjegavati vlastiti dom. Šetnje s Leonom postale su moj bijeg. U parku bih gledala druge mame kako se smiju i razgovaraju, a ja bih osjećala samo tjeskobu i usamljenost. Jednog dana srela sam staru prijateljicu, Mirelu. Prepoznala je moju tugu.
“Snježa, što ti je? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.”
Pukla sam pred njom, ispričala sve – Ljubicu, Amira, osjećaj da više nisam svoja osoba. Mirela me zagrlila i rekla: “Moraš razgovarati s Amirom. Ovo nije život. Moraš se izboriti za sebe i Leona.”
Te večeri, dok je Ljubica gledala tursku seriju u dnevnoj sobi, skupila sam hrabrost.
“Amire, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom domu. Tvoja mama preuzima sve – mene, tebe, naše dijete… Ako ovako nastavi, bojim se da ću puknuti ili otići.”
Amir me gledao dugo, šutio kao i uvijek. Ali ovaj put vidjela sam suzu u njegovom oku.
“Znam… Znam da nije lako. Ali ona nema nikoga osim nas… Tata joj je umro prošle godine… Ne znam kako da joj kažem da mora otići…”
“Amire, ja ću poludjeti! Zar ne vidiš? Zar ti nije stalo do mene?”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – mir, sigurnost, osjećaj da vrijedim kao majka i žena.
Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati s Ljubicom.
“Ljubice, trebamo razgovarati,” rekla sam dok je slagala Leonovu robicu.
Pogledala me iznenađeno.
“Znam da želite najbolje za nas i za Leona. Ali meni treba prostor da budem majka svom djetetu. Treba mi privatnost s Amirom. Molim vas da razmislite o povratku kući ili barem o tome da nam date više prostora…”
Ljubica je šutjela nekoliko trenutaka pa prasnula u plač.
“Vi mene ne želite ovdje! Ja sam vam smetnja! Sve sam dala za vas!”
Osjećala sam krivnju i olakšanje istovremeno.
Amir je napokon shvatio ozbiljnost situacije kad je vidio moju odlučnost i Ljubičine suze.
Nakon nekoliko dana napetosti i šutnje, Amir je razgovarao s majkom.
“Mama, volimo te i želimo ti pomoći, ali Snježani treba prostor da bude majka svom djetetu. Možda bi bilo bolje da se vratiš kući ili pronađeš stan blizu nas?”
Ljubica se iselila uz puno drame i uvreda, ali napokon smo ostali sami.
Prvi dan bez nje osjećala sam se izgubljeno – ali onda sam shvatila koliko mi znači sloboda.
Danas Leon ima dvije godine, a naš odnos s Ljubicom polako zacjeljuje – ali granice su jasne.
Ponekad se pitam: Zašto žene na Balkanu često misle da moraju žrtvovati sebe za obitelj? I gdje prestaje pomoć, a počinje kontrola? Što vi mislite – gdje treba povući crtu?