Kako sam pokušala zaustaviti nepozvane rođake koji su nam uništavali svaku obiteljsku proslavu
“Opet dolaze, zar ne vidiš?” šapnula sam mužu, gledajući kroz prozor kako se crni Golf parkira ispred naše zgrade. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. “Ivana, molim te, pokušaj biti smirena ovaj put,” rekao je Dario, spuštajući tanjure na stol. “Ne želim još jednu svađu pred djecom.”
Ali kako da budem smirena kad znam što slijedi? Svaka naša proslava, bilo rođendan, krštenje ili obična nedjeljna večera, pretvarala se u kaos čim bi se pojavili tetka Ljubica i njezin sin Damir. Nikad ih nismo pozvali, ali uvijek su nekako doznali kad nešto slavimo. I svaki put bi došli praznih ruku, s osmijehom koji je više ličio na podsmijeh.
Zvono je zazvonilo. Otvorila sam vrata i pokušala izvući osmijeh iz sebe. “Ooo, Ivana! Pa nismo mogli propustiti slavlje!” viknula je tetka Ljubica, gurajući se unutra kao da je ovo njezina kuća. Damir je odmah sjeo za stol i počeo prebirati po kolačima.
Moja mama, koja je već sjedila u dnevnom boravku, pogledala me s onim pogledom: ‘Pusti, dijete, obitelj je obitelj.’ Ali meni je bilo dosta. Svaki put ista priča – Ljubica bi kritizirala sve: od mog kuhanja do toga kako odgajam djecu. Damir bi se svađao s mojim sinom Lukom oko igračaka, a muž bi mi kasnije šaptao kako više ne može ovo podnositi.
“Ivana, nisi baš najbolje posolila juhu,” rekla je Ljubica čim je zagrabila žlicu. “A i torta ti je malo suha. Kod nas u Bosni to bi bilo nezamislivo.”
Osjetila sam kako mi lice gori. “Možda bi sljedeći put ti mogla donijeti tortu?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Nastao je muk. Mama me pogledala kao da sam upravo opsovala pred svećenikom. Dario je spustio pogled u tanjur. Damir je prestao žvakati.
“Pa dobro, ako ti smetamo, mogli smo i ne doći,” rekla je Ljubica uvrijeđeno.
“Nisam to mislila… Samo… Znaš, bilo bi lijepo da se najavite ili da ponekad nešto donesete,” pokušala sam objasniti, ali riječi su mi zapinjale u grlu.
“Ivana!” viknula je mama. “Srami se! To su ti rođaci! Što bi tvoj pokojni otac rekao? Mi smo uvijek bili složna obitelj!”
Osjetila sam suze u očima. Sve ono što sam godinama gutala sada je izlazilo van. “Mama, ali svaki put kad dođu, osjećam se kao gost u vlastitoj kući! Nikad ništa nije dovoljno dobro!”
Ljubica je ustala i počela skupljati svoju torbu. “E pa, ako nas ne želiš ovdje, nećemo više dolaziti! Samo nemoj poslije plakati kad ostaneš sama!”
Damir ju je slijedio bez riječi. Vrata su zalupila tako jako da su se slike na zidu zatresle.
Nastao je muk. Mama je plakala tiho u kutu sobe. Dario me zagrlio, ali osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu.
Sljedećih dana telefon nije prestajao zvoniti. Prvo me nazvala sestrična Sanja iz Zagreba: “Ivana, što si to napravila? Ljubica plače po cijelom selu! Kaže da si ju izbacila iz kuće!”
Onda stric Ante iz Mostara: “Dijete drago, obitelj je svetinja! Zar ti nije žao?”
Svaki razgovor bio je kao sol na ranu. Pokušavala sam objasniti da nisam htjela nikoga povrijediti, samo sam željela malo mira i poštovanja u vlastitom domu.
Dario mi je navečer rekao: “Znam da ti je teško, ali možda si trebala biti malo blaža. Znaš kakvi su naši ljudi – sve shvate osobno.”
Ali ja više nisam mogla šutjeti. Godinama sam trpjela komentare o tome kako nisam dovoljno dobra žena, majka ni domaćica. Godinama sam gledala kako mi djeca plaču jer im Damir uzima igračke i ruga im se pred svima.
Jedne večeri sjela sam s mamom za kuhinjski stol. “Mama, molim te, reci mi iskreno – zar stvarno misliš da trebam sve ovo trpjeti samo zato što smo obitelj? Zar nema granica?”
Mama je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Znaš… Kad sam bila mlada, i ja sam šutjela zbog mira u kući. Ali možda si ti hrabrija nego što sam ja ikad bila. Samo pazi da ne izgubiš sve zbog te hrabrosti.”
Prošlo je nekoliko mjeseci bez Ljubice i Damira na našim okupljanjima. Bilo mi je lakše disati, ali osjećala sam prazninu svaki put kad bih vidjela staru obiteljsku fotografiju.
Na Lukin rođendan poslala sam poruku Ljubici: “Ako želiš doći, dobrodošla si – ali molim te, najavi se unaprijed.” Nije odgovorila.
I tako stojim danas pred vama s pitanjem koje me još uvijek muči: Jesam li bila sebična što sam postavila granice ili sam napokon zaštitila svoju obitelj? Gdje završava dužnost prema rodbini, a gdje počinje pravo na mir u vlastitom domu?