Kako sam preživjela mužev rođendan uz malo pomoći odozgo
“Ne mogu više, Alma! Ako još jednom tvoja sestra spomene moju sarmu, bacit ću sve kroz prozor!” – viknuo je moj muž Ivan iz kuhinje, dok je para iz lonca zamaglila prozore. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći telefon u ruci, pokušavajući smiriti mamu koja je s druge strane linije već treći put pitala hoće li biti dovoljno kolača. Srce mi je lupalo kao ludo.
“Mama, bit će svega, molim te, samo dođi na vrijeme. I reci tati da ne zaboravi vino iz podruma!”
Ivan je nervozno lupao poklopcem po štednjaku. “Zašto uvijek ja moram kuhati za tvoju familiju? Moj rođendan je!”
Pogledala sam ga, umorna, ali odlučna. “Zato što ti najbolje kuhaš. I zato što svi vole tvoju sarmu više nego moju pitu.”
U tom trenutku zazvonilo je na vratima. Bila je to moja sestra Sanja, s mužem Damirom i njihovo dvoje djece. Djeca su odmah potrčala prema stolu s kolačima, a Sanja je bacila pogled na kuhinju i odmah komentirala: “Opet sarma? Alma, mogla si barem nešto novo smisliti.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Sve sam htjela da bude savršeno. Ivanov 40. rođendan – okrugli, važan, svi su dolazili: njegova mama Ruža, moj tata Stjepan koji uvijek nađe zamjerku na sve, brat Filip koji se nikad ne javlja osim kad treba nešto pojesti… I naravno, moja djeca, Ema i Luka, koji su se već posvađali oko PlayStationa.
Otišla sam u kupaonicu pod izlikom da moram popraviti šminku. Sjedila sam na rubu kade i tiho šaptala: “Bože, daj mi snage. Samo da ovo prođe bez svađe. Samo da svi budu sretni. Molim te.”
Vratila sam se u dnevni boravak s osmijehom koji je bio više grimasa nego stvarna sreća. Ruža je već sjedila za stolom i pričala kako su njene kiflice bolje od svih drugih. Tata je gunđao zbog temperature u stanu: “Kod mene se nikad ne grije ovako jako!”
Ivan je donio sarmu na stol. Svi su navalili, ali atmosfera je bila napeta kao žica na gitari. Damir je počeo pričati o politici, Filip ga je odmah prekinuo: “Ajde nećemo sad o tome!” Djeca su se posvađala oko zadnjeg komada torte.
U jednom trenutku čaša vina se prevrnula po stolnjaku koji mi je mama poklonila za vjenčanje. Ruža je uzdahnula: “Eto, zato ja uvijek stavljam plastične podmetače.” Osjetila sam kako mi lice gori od srama i ljutnje.
Ivan me pogledao preko stola, oči su mu bile umorne ali blage. Tiho mi je šapnuo: “Samo diši.”
U tom trenutku osjetila sam neki mir u sebi. Kao da me netko zagrlio iznutra. Sjetila sam se molitve iz kupaonice i shvatila – nije važno hoće li sarma biti savršena ili hoće li stolnjak ostati čist. Važno je da smo svi tu, zajedno, sa svim našim manama i ludostima.
Nasmiješila sam se Ruži: “Znate što? Sljedeće godine vi kuhate sarmu, a ja ću donijeti vaše kiflice.”
Svi su prasnuli u smijeh. Napetost je popustila kao balon koji polako ispušta zrak. Djeca su počela plesati po dnevnom boravku, tata je izvadio harmoniku i zapjevao staru pjesmu: “Veseli se srce moje…”
Kasnije te večeri, dok smo Ivan i ja skupljali tanjure u tišini kuhinje, zagrlio me oko ramena.
“Znaš,” rekao je tiho, “nije bilo savršeno, ali bilo je baš naše. Hvala ti što si sve izdržala.”
Pogledala sam ga kroz suze i smijeh: “Nisam ja to sama izdržala. Netko odozgo mi je dao snage kad sam mislila da ću puknuti.”
Te noći ležala sam budna pitajući se – koliko nas zapravo traži pomoć kad nam je najteže? I koliko često zaboravimo zahvaliti na malim čudima koja nam se dogode baš onda kad nam najviše trebaju?