Kip koji ne liči na Jacka: Priča iz srca Sarajeva

“Ovo nije Jack!” povikala je Ajla, moja mlađa sestra, dok smo stajali pred ogromnim kipom na Trgu slobode u Sarajevu. Ljudi su se okupljali, mobiteli su bljeskali, a društvene mreže su već gorjele od komentara. Osjećala sam kako mi se dlanovi znoje, a u grlu mi je stajala knedla. Jack je bio više od repera za nas – bio je simbol otpora, glas onih koje nitko nije slušao. Odrasli smo uz njegove stihove, a sada, pred nama, stajao je hladan, bezličan kip koji nije imao ni trunke njegove energije.

“Pa zar su stvarno mislili da ćemo ovo prihvatiti?” šapnula sam Ajli, gledajući je u oči. Ona je slegnula ramenima, ali u njenom pogledu vidjela sam isti bijes koji je ključao i u meni. “Mama bi se smijala ovome,” dodala je tiho, podsjećajući me na naše djetinjstvo kad smo s mamom slušale Jackove pjesme dok je vani padao snijeg. Mama je uvijek govorila da umjetnost mora imati dušu, a ovaj kip je bio prazan kao prazna konzerva.

Ljudi su se počeli gurati bliže, neki su vikali, drugi su plakali. “Ovo je sramota!” čuo se glas starijeg čovjeka, koji je nosio Jackovu majicu iz 1998. godine. “Jack je bio naš brat, a ovo je ruganje!”

U tom trenutku, kroz gužvu se probio Mirza, moj bivši dečko i veliki Jackov fan. “Jesi li vidjela ovo?” pitao me, glasom punim nevjerice. “Oni misle da mogu kupiti našu ljubav s ovakvim glupostima.”

“Nisu ni pitali zajednicu, nisu pitali porodicu, ništa,” dodala sam, osjećajući kako mi glas podrhtava. “Samo su došli, platili nekog kipara iz Zagreba i evo ga. Kao da Jack nije bio naš, kao da nije bio dio svakog sarajevskog stana.”

Mirza je stisnuo šake. “Znaš šta, Ajla i ja smo već pokrenuli peticiju. Hoćemo da se kip makne dok ne naprave nešto što stvarno liči na Jacka.”

Ajla je klimnula glavom. “Ljudi su bijesni, ali i tužni. Kao da su nam uzeli još jedan dio djetinjstva.”

Dok sam slušala njihove riječi, sjetila sam se dana kad je Jack prvi put nastupio u našem kvartu. Bilo je to ljeto 2002. godine, ratne rane još svježe, a on je repao o životu, o gubitku, o nadi. Svi smo plakali i smijali se istovremeno. Taj osjećaj zajedništva, to je ono što je Jack bio za nas. A sada, pred ovim kipom, osjećala sam se izdano.

“Možda pretjerujemo,” pokušala sam se smiriti, ali Ajla me prekinula. “Ne, ne pretjerujemo. Ovo nije samo kip. Ovo je poruka da nas ne slušaju, da ne razumiju što nam znači Jack.”

U tom trenutku, iz mase se začuo glas: “Gdje je njegova porodica? Zašto nisu ovdje?” Ljudi su počeli šaptati, a onda se pojavila Jackova sestra, Lejla. Bila je blijeda, ali odlučna. “Nismo bili uključeni u ovo. Nitko nas nije pitao. Ovo nije moj brat. Moj brat je bio čovjek s osmijehom, s borbom u očima. Ovo je samo kamen.”

Tišina je preplavila trg. Svi smo gledali Lejlu, osjećajući njenu bol. “Tražimo da se kip ukloni dok se ne napravi nešto što će stvarno predstavljati Jacka. Nećemo šutjeti.”

Mirza je povikao: “Svi na društvene mreže! Dijelite slike, pišite! Ovo nije kraj!”

Vratila sam se kući kasno navečer, još uvijek uznemirena. Tata me čekao za stolom, s novinama u ruci. “Opet ste bili tamo?” pitao je, glasom u kojem se miješala briga i razočaranje. “Zar ne vidiš da se ništa neće promijeniti? Oni rade što hoće.”

“Ne mogu šutjeti, tata. Jack je bio naš. Ako sada šutimo, šutit ćemo cijeli život.”

Tata je uzdahnuo. “Znam, ali pazi se. Ovdje se ljudi lako zamjere.”

Ležala sam u krevetu, gledajući u strop. Sjećanja su navirala – Jackovi koncerti, naši razgovori o životu, o tome kako umjetnost može promijeniti svijet. Osjetila sam suze na obrazima, ali i neku novu snagu. Nisam bila sama. Cijeli grad je osjećao isto.

Sljedećih dana, protesti su rasli. Ljudi su donosili cvijeće, palili svijeće, ostavljali poruke: “Jack, oprosti nam.” Djeca su crtala njegove portrete, stariji su pričali priče o njemu. Grad je disao kao jedno.

Jedne večeri, dok sam sjedila s Ajlom i Mirzom u kafiću, stigla je vijest: gradske vlasti su pristale na razgovor s Jackovom porodicom i predstavnicima zajednice. “Možda ipak možemo nešto promijeniti,” rekla je Ajla, a u očima joj je blistala nada.

Gledala sam kroz prozor, na svjetla Sarajeva, i pitala se: “Koliko još puta ćemo morati vikati da nas čuju? Hoće li ikada shvatiti koliko nam znače naši heroji?”