Ključevi od života: Kad majka ne zna granice
“Opet si tu, mama?” – glas mi je drhtao dok sam gledao kroz poluotvorena vrata dnevnog boravka. Mirjana je sjedila na našem kauču, s mojim sinom Leonom u krilu, a Alma, moja supruga, stajala pored prozora i gledala kroz staklo kao da traži izlaz iz vlastitog stana.
“Sine, pa tko će ti bolje paziti dijete nego tvoja majka? Alma je opet kasnila s ručkom, Leon je bio gladan…”
Nisam mogao vjerovati da se opet opravdava. Bilo je pet popodne, a ja sam tek stigao s posla. Prije nekoliko mjeseci to mi nije smetalo. Čak sam bio zahvalan što netko pomaže oko djeteta dok Alma radi duže. Ali sada… sada sam osjećao da gubim suprugu. I sebe.
Sve je počelo kad sam dobio upalu pluća i morao ostati kod kuće dva tjedna. Prvi dan bolovanja, Mirjana je došla u 16:55, kao po navici. Donijela je vrećicu iz Konzuma, izvadila domaću juhu i počela preslagivati frižider. “Ovo ti je pokvareno, ovo treba pojesti danas… Alma baš i ne pazi na red u kuhinji, ha?”
Alma je šutjela. Ja sam šutio. I tako danima. Svaki dan ista scena: Mirjana ulazi, komentira, preslaže, ispituje gdje smo bili, što smo jeli, zašto Leon ima tu ogrebotinu na koljenu. Vikendom bi došla i ujutro i popodne. Ponekad bi dovela i tetku Nadu, pa bi zajedno kritizirale kako nam je balkon neuredan ili kako nismo promijenili zavjese od prošlog Božića.
Jedne večeri, dok sam ležao u krevetu, Alma je tiho rekla: “Ne mogu više ovako, Dario. Osjećam se kao gost u vlastitom domu. Tvoja mama ima više ključeva od mene.”
Zaboljelo me. Znao sam da pretjeruje, ali kad sam sljedećeg dana vidio Mirjanu kako otključava vrata bez kucanja dok sam bio pod tušem, nešto se u meni prelomilo.
“Mama, moramo razgovarati,” rekao sam joj dok je slagala Leonove igračke.
“Što je sad? Opet nešto ne valja? Alma ti puni glavu glupostima!”
“Nije stvar u Almi. Stvar je u nama. U meni. Osjećam da nemamo mira. Da nemamo privatnosti.”
Mirjana je podigla obrve i nasmijala se onim poznatim podrugljivim smiješkom: “Znači sad ti smetam? Nakon svega što sam učinila za tebe? Kad si bio mali, nisam spavala noćima… Sad kad imaš svoju obitelj, ja sam višak?”
Osjetio sam grč u želucu. Znao sam da će igrati na kartu žrtve.
“Nisi višak, mama. Samo… treba nam prostor. Alma i ja moramo sami donositi odluke za našu obitelj.”
“Aha! Znači Alma! Ona te okreće protiv mene! Nikad me nije voljela!”
“Mama, molim te…”
Tog dana nije otišla do osam navečer. Leon je zaspao uz crtiće, a Alma je izašla van bez riječi.
Sljedećih dana atmosfera je bila sve napetija. Mirjana bi dolazila još češće, kao da želi dokazati da ima pravo biti tu kad god poželi. Jednog petka došla je dok smo imali goste – moju sestru Ivanu i njenog muža Sašu. Svi su osjetili nelagodu kad je Mirjana počela prebirati po frižideru i komentirati kako “neki ljudi ne znaju kuhati ni za goste”.
Nakon što su gosti otišli, Alma me pogledala suznih očiju: “Dario, ili ona ili ja. Ne mogu više živjeti ovako.” Prvi put sam vidio strah u njenim očima.
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što mi je majka dala – ljubav, podršku, žrtvu – ali i o svemu što sada uzima: mir, povjerenje, brak.
Sljedećeg dana skupio sam hrabrost i vratio joj ključeve.
“Mama, molim te… ovo su naši ključevi. Ako želiš doći, nazovi prije. Treba nam privatnost.” Glas mi je drhtao.
Mirjana me gledala kao da sam joj zabio nož u srce.
“Znači tako… Dobro. Vidjet ćeš ti još tko ti je prava obitelj!”
Otišla je bez pozdrava.
Danima nije zvala ni dolazila. Leon je pitao gdje je baka. Alma je bila tiša nego inače. Ja sam osjećao olakšanje i krivnju istovremeno.
Jedne nedjelje zazvonio mi je mobitel. Mirjana.
“Sine… Jesi li dobro? Treba li vam što?”
Osjetio sam suze u očima.
“Dobro smo, mama. Samo nam treba malo vremena za nas.”
Dugo smo šutjeli.
Danas sjedim na balkonu i gledam Almu kako se smije Leonu dok zalijeva cvijeće. Pitam se jesam li mogao drugačije – biti bolji sin i bolji muž istovremeno? Gdje prestaje dužnost prema roditelju, a gdje počinje odgovornost prema vlastitoj obitelji?
Što vi mislite – jesam li bio sebičan ili sam napokon postavio granice koje su nam svima trebale?