Krik u stanu bivšeg muža: Istina koju nisam željela čuti

“Mama, ne idi!” vrisnula je Lana dok sam stajala na vratima stana svog bivšeg muža, Igora. Taj krik mi je parao srce, ali i budio sumnju koju sam mjesecima pokušavala utišati. Pogledala sam Igora, a on je samo slegnuo ramenima, kao da je to obična dječja drama. “Ma znaš kakva je, uvijek nešto izmišlja kad treba ići od mene,” rekao je hladno, ali u njegovim očima vidjela sam nešto što me zaledilo.

Ušla sam dublje u stan, a Lana mi se bacila u zagrljaj. Drhtala je. “Mama, molim te, nemoj me ostavljati ovdje!” šaptala je kroz suze. Igor je odmah podigao ton: “Dosta više! Previše je razmažena! Treba joj disciplina, a ne tvoje popuštanje!” Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje. Pogledala sam oko sebe – stan je bio u neredu, na stolu prazne čaše, a iz kuhinje se širio miris alkohola.

“Igore, jesi li pio?” upitala sam ga tiho, pokušavajući ostati smirena. “Ma daj, ne dramatiziraj! Popio sam pivo s prijateljem, što sad?” odgovorio je i nervozno prošao rukom kroz kosu. Lana se još jače stisnula uz mene. “Mama, on viče na mene… i baca stvari…”

Osjetila sam kako mi se srce slama. Nisam znala što da radim. Sud nam je odredio zajedničko skrbništvo, a ja sam se uvijek trudila da Lana ima odnos s ocem. Ali sada, gledajući njene uplakane oči i Igora koji više nije bio onaj čovjek kojeg sam nekad voljela, shvatila sam da nešto nije u redu.

“Lana ide sa mnom danas,” rekla sam odlučno. Igor je stao ispred vrata. “Nećeš mi uzeti dijete! Dosta mi je tvojih drama!”

U tom trenutku Lana je počela plakati još jače. “Tata, molim te… nemoj bacati tanjire više…”

Sve maske su pale. “Znaš što? Ako ti ne znaš kako se postupa s djetetom, ja znam!” vikao je Igor, a ja sam prvi put osjetila pravi strah za svoje dijete.

Povukla sam Lanu prema sebi i izjurile smo iz stana. U autu je još uvijek jecala. “Mama, on se promijenio otkako ste se razveli… često viče i baca stvari kad ga nešto naljuti… Bojim se biti sama s njim.”

Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti – Igor koji me grli na plaži u Makarskoj, Igor koji drži Lanu prvi put u naručju… Kako je sve to nestalo? Kako nisam primijetila znakove ranije?

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Lanom, ali ona bi svaki put skrenula temu ili počela plakati. Moja majka, Vesna, bila je bijesna: “Rekla sam ti da taj čovjek nije za tebe! Pogledaj što radi tvom djetetu! Moraš ga prijaviti!”

Ali prijaviti oca vlastitog djeteta? U malom gradu poput našeg svi bi odmah znali. Ljudi bi šaputali po kafićima, susjedi bi gledali ispod oka… A što ako sud ne povjeruje meni? Što ako Lana mora opet kod njega?

Jedne večeri nazvala me Igorova sestra, Sanja. “Martina, moram ti nešto reći… Igor nije dobro. Pije svaki dan otkad ste se rastali. Znam da nije opravdanje, ali Lana nije sigurna s njim. Molim te, zaštiti je…”

To mi je bio znak. Sljedeći dan otišla sam na Centar za socijalnu skrb. Službenica me gledala s razumijevanjem dok sam kroz suze pričala što se dogodilo. “Niste jedini slučaj,” rekla mi je tiho. “Nažalost, mnoge žene šute zbog srama ili straha od osude okoline. Ali vaše dijete treba vas – hrabru majku koja će ga zaštititi.”

Počela je borba – sudovi, vještačenja, razgovori sa psiholozima… Igor me optuživao da mu želim oduzeti dijete iz osvete. Njegova majka me vrijeđala na ulici: “Ti si kriva što moj sin pije! Uništila si mu život!” Prijatelji su se podijelili – neki su me podržavali, drugi su šutjeli ili prelazili na drugu stranu ceste kad me vide.

Lana je išla na razgovore s psihologom. Polako je počela pričati o svemu što se događalo – o vikanju, bacanju tanjira, noćima kad bi se skrivala ispod stola dok Igor urla na televizor ili na nju jer nije pojela večeru.

Nakon nekoliko mjeseci sud je donio odluku – Lana ostaje sa mnom, a Igor može viđati kćer samo pod nadzorom stručne osobe.

Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. Olakšanje jer je Lana sigurna, tugu jer joj nisam mogla pružiti normalnu obitelj kakvu zaslužuje.

Danas, godinu dana kasnije, Lana spava mirno svake noći. Ja još uvijek nosim ožiljke borbe – pogledi susjeda, šaputanja u trgovini, osjećaj krivnje i pitanja jesam li mogla ranije nešto poduzeti.

Ponekad sjedim sama u tišini i pitam se: Jesmo li mi žene previše sklone praštanju i šutnji zbog djece? Ili društvo još uvijek ne razumije koliko boli može izazvati jedan krik iz dječjih usta?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko daleko biste išli da zaštitite svoje dijete?