Kuća koja nas je razdvojila: Priča jedne zagrebačke obitelji
“Mama, molim te, poslušaj me barem ovaj put!” glas mi puca dok izgovaram riječi koje već tjednima vrtim u glavi. Majka sjedi za stolom, ruke joj drhte dok miješa kavu, a pogled joj je prikovan za izlizani stolnjak. “Dario, ne mogu… Ne mogu prodati ovu kuću. Ovdje sam provela cijeli život. Ovdje ste ti i tvoja sestra Ana napravili prve korake. Ovdje sam s tvojim ocem…” Zastane, oči joj se napune suzama.
U tom trenutku osjećam kako mi srce puca. Znam što joj ova kuća znači, ali znam i što meni znači mogućnost da konačno odem iz ovog kvarta, iz ovog grada koji me guši. Ivana i ja već godinama pokušavamo dobiti kredit za stan, ali s mojom plaćom vozača tramvaja i njenim honorarnim poslom u knjižnici, to je nemoguće. Ova kuća je naša jedina šansa.
“Mama, shvati… Ivana je trudna. Ne možemo više živjeti u onoj garsonijeri. Ovdje imaš previše uspomena, ali ja imam previše briga. Ako prodamo kuću, možemo svi zajedno početi ispočetka. Možemo kupiti stan, a ti možeš imati svoj mali stan blizu nas. Neću te ostaviti samu!” pokušavam je uvjeriti, ali ona samo odmahuje glavom.
“Ne razumiješ ti mene, Dario. Sve što imam je ova kuća. Kad tvoj otac umro, mislila sam da ću poludjeti od tuge. Ali ova kuća me držala na životu. Svaki zid ima svoju priču. Kako da to prodam? Kako da zaboravim?”
U tom trenutku ulazi Ana, moja sestra, s dvoje djece koja trče po hodniku. “Opet se svađate?” pita umorno, spuštajući vrećice s namirnicama na pod. “Mama, možda Dario ima pravo. Ti si sama ovdje, a mi svi patimo zbog te proklete kuće!”
Majka pogleda Anu kao da ju je izdala. “I ti protiv mene? Zar vam ništa ne znači što sam sve žrtvovala za vas? Zar ste zaboravili kako sam radila tri posla da vas školujem?”
Osjećam kako mi se grlo steže. Sjećam se dana kad nas je otac napustio – nije umro, otišao je s drugom ženom u Osijek i nikad se nije javio. Mama je tada postala stijena, ali i zid između nas i svijeta. Sve što smo imali bila je ova kuća.
“Mama, nitko ne zaboravlja tvoje žrtve,” kažem tiho. “Ali sada je vrijeme da misliš i na sebe. Ne možeš cijeli život živjeti u prošlosti.”
Ana sjeda do nje i uzima je za ruku. “Mama, ja sam na rubu razvoda jer se stalno svađamo oko novca i prostora. Djeca nemaju gdje učiti, muž mi prijeti da će otići ako se nešto ne promijeni. Svi smo zarobljeni u ovom začaranom krugu.”
Majka šuti, a suze joj klize niz lice. “Vi želite da ja umrem sama u nekom stanu na Savici? Da gledam kroz prozor i čekam da me netko posjeti?”
“Ne!” viknem preglasno. “Želimo da budemo zajedno! Ali ne možemo više ovako!”
Tišina nas preplavi poput hladnog vala. Čujem kako susjeda Mira lupa metlom po ogradi – opet slušaju naše svađe kroz tanke zidove.
Navečer sjedim s Ivanom u našoj maloj sobi. “Možda sam bio preoštar,” kažem joj potiho.
Ona me zagrli. “Znam koliko ti je teško. Ali tvoja mama mora sama odlučiti. Ne možeš je prisiliti.”
Sljedećih dana majka šuti, izbjegava nas, zatvara se u svoju sobu i gleda stare fotografije. Ana i ja se više ne čujemo – posvađali smo se oko toga tko ima veće pravo na kuću.
Jednog jutra majka nestane – pronađemo je kod tete Ljubice u Dubravi. Kaže da joj treba vremena za razmišljanje.
Prolaze tjedni. Ivana rađa našu kćer Luciju u Petrovoj bolnici. Držim malu u naručju i osjećam neopisivu sreću i tugu istovremeno – jer nemam gdje dovesti svoju obitelj.
Jednog popodneva majka dolazi k nama s koferom u ruci.
“Prodajem kuću,” kaže tiho.
Ne znam bih li plakao ili vikao od sreće.
“Ali pod jednim uvjetom: svi ćemo zajedno kupiti veliki stan i živjeti kao obitelj – ili ništa od toga!”
Pogledam Ivanu – ona klimne glavom kroz suze.
Sutradan sjedimo svi za istim stolom, prvi put nakon dugo vremena bez svađe. Planiramo novi početak.
Ali duboko u sebi osjećam grižnju savjesti: Jesmo li imali pravo tražiti od nje da se odrekne svega? Može li nova adresa izbrisati stare rane?
Ponekad se pitam: Je li dom mjesto ili ljudi koji ga čine? Što biste vi učinili na mom mjestu?