Kuća u kojoj su hlače zabranjene – Priča o obitelji, pravilima i hrabrosti da budeš svoj
“Nema hlača u ovoj kući!” viknula je teta Milena čim sam zakoračila preko praga. Pogledala sam prema svom dečku, Dini, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i šapnuo: “Tako je kod nas, izdrži.” Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam mogla vjerovati da ću prvi put upoznati njegovu obitelj pod ovakvim pravilima.
Bila sam odjevena u svoje omiljene traperice, one koje mi daju osjećaj sigurnosti i slobode. Ali ovdje, u malom stanu na Ilidži, one su bile simbol neposluha. Teta Milena, njegova majka, stajala je ispred mene s prekrštenim rukama i pogledom koji nije trpio prigovor. “Ili presvuci u trenerku, ili idi kući. Kod nas se zna red.”
Dino je pokušao ublažiti situaciju: “Ma hajde, Ajla, nije to ništa strašno. Samo vikend, pa ćeš opet svoje.” Ali meni je to bilo strašno. Osjećala sam se kao da moram ostaviti dio sebe pred vratima, kao da moja osobnost nije dobrodošla. U dnevnoj sobi su sjedili njegov otac Zoran i mlađa sestra Lana, oboje u starim pidžamama. Svi su šutjeli i gledali televiziju, kao da je normalno što se gostu naređuje kako će biti odjeven.
Pokušala sam se nasmiješiti: “Nije problem, mogu ja obući trenerku.” Ali iznutra sam gorjela od bijesa i srama. Dino mi je donio neku staru trenerku koja mi je bila preširoka i smrdjela na naftalin. Kad sam se presvukla u maloj kupaonici, pogledala sam se u ogledalo i pitala se: tko sam ja kad pristanem na nešto što mi ne odgovara?
Večer je prolazila sporo. Svaki put kad bih pokušala započeti razgovor o nečemu što me zanima – knjigama, filmovima, putovanjima – teta Milena bi me prekinula s komentarom: “Kod nas se prvo jede, pa se priča.” Ili: “To su gluposti za djecu iz grada.” Osjećala sam se kao uljez. Lana me gledala ispod oka i šaptala: “I meni je glupo ovo s trenerkama, ali mama ne popušta.”
Kasnije te večeri, dok smo Dino i ja sjedili na balkonu, skupila sam hrabrost da ga pitam: “Zašto dopuštaš da tvoja mama određuje pravila koja nemaju smisla? Zar nije vrijeme da nešto kažeš?” Dino je uzdahnuo: “Znaš kako je kod nas… Tradicija, red. Ako se pobunim, bit će svađa danima. Lakše mi je šutjeti.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svojoj mami u Zagrebu koja me uvijek učila da budem svoja, da ne pristajem na kompromise koji me guše. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam bila ponosna na svoju neovisnost – a sada sam sjedila u tuđoj trenerci i osjećala se kao dijete koje mora slušati.
Sljedeće jutro za doručkom teta Milena je opet počela s pravilima: “Ajla, kod nas se ne pije kava prije doručka.” Osjetila sam kako mi raste knedla u grlu. Pogledala sam Dinu – opet ništa. Lana je samo slegnula ramenima.
“Oprostite,” rekla sam tiho ali odlučno, “ali ja ću ipak popiti kavu prije doručka. Tako sam navikla.” Teta Milena me pogledala kao da sam upravo opsovala pred cijelom obitelji.
“Kod nas se zna red! Ako ti ne odgovara, vrata su ti otvorena!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. Ustala sam od stola i otišla na balkon. Dino je došao za mnom: “Ajla, molim te, nemoj praviti dramu…”
“Dino, ovo nije drama. Ovo je moj život! Ne mogu biti netko tko nisam samo zato što tvoja mama tako želi!”
Tog trenutka shvatila sam da moram birati – između sebe i tuđih očekivanja. Vratila sam se unutra, uzela svoje traperice i presvukla se pred svima.
“Odlazim,” rekla sam mirno. “Ne mogu biti dio obitelji gdje se pravila poštuju više od ljudi.” Teta Milena je nešto promrmljala o razmaženoj djeci iz grada, ali nije me bilo briga.
Dino me ispratio do vrata bez riječi. Na stepenicama sam zaplakala – od olakšanja i tuge istovremeno.
Danas, kad se sjetim tog vikenda, znam da sam napravila pravu stvar. Nije lako reći ‘ne’ tradiciji i tuđim pravilima, ali ponekad je to jedini način da ostaneš svoj.
Pitam vas: Koliko ste puta pristali na nešto što vas guši samo zbog mira u kući? I gdje povući crtu između poštovanja prema obitelji i poštovanja prema sebi?