Ljeto kod svekrve: Sedam dana koje su mi promijenile život

“Jesi li ti stvarno mislila da ćeš ovako ostaviti kuhinju?” – glas svekrve, gospođe Ljiljane, odjeknuo je stubištem dok sam još u pidžami pokušavala skuhati kavu. Bila sam kod nje i supruga, Damira, tek jedno jutro, a već sam osjećala težinu svakog pogleda, svake riječi. Damir je bio u dvorištu s ocem, a ja sam ostala sama na prvoj crti bojišnice.

“Oprostite, nisam znala da imate drugačiji redoslijed,” pokušala sam smireno, ali ruke su mi drhtale. Ljiljana je samo zakolutala očima i uzdahnula, kao da sam joj još jedan teret na leđima. “Kod nas se zna kako se radi. Nisi više kod svoje mame.”

Taj prvi dan prošao je u napetoj tišini. Svaki moj pokret bio je pod povećalom: kako perem suđe, kako slažem ručnike, čak i kako sjedim za stolom. Navečer sam se povukla u sobu i tiho plakala u jastuk. Damir je došao kasno, umoran i nesvjestan svega što se događalo. “Ma pusti, takva je ona. Ne uzimaj k srcu,” rekao je i poljubio me u čelo. Ali kako ne uzeti k srcu kad svaki dan osjećaš da nisi dobrodošao?

Drugi dan donio je novu rundu kritika. “Zašto nisi skuhala grah? Kod nas se grah jede utorkom!” Ljiljana je vikala iz hodnika dok sam ja pokušavala pronaći lonac odgovarajuće veličine. “Kod nas se zna red!”

U jednom trenutku, dok sam rezala luk, prišla mi je tiho i šapnula: “Znaš, Damir je uvijek volio kad mu ja kuham. On voli domaće, ne te tvoje moderne stvari.” Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost.

Treći dan došao je brat od Damira, Ivan, sa ženom Anom i djecom. Ana me pogledala s razumijevanjem dok smo zajedno rezale povrće. “Ne brini, i meni je bilo isto prvi put. Samo izdrži, proći će,” šapnula mi je. Ali meni se činilo da nikad neće proći.

Navečer smo sjedili svi za stolom. Ljiljana je pričala o tome kako je ona sve sama radila kad je bila mlada: “Nisam imala nikoga da mi pomaže! Sve sama! A danas mlade žene ništa ne znaju!” Pogledala me ravno u oči. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa.

Četvrti dan odlučila sam prošetati do rijeke sama. Sjedila sam na obali i gledala kako voda teče, noseći sa sobom sve ono što bih htjela reći, a ne mogu. Prisjetila sam se svoje mame i topline doma kojeg mi sada toliko nedostaje. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – bila je mama.

“Kako si, dušo?” pitala je nježno.

“Nije lako, mama… Osjećam se kao uljez. Kao da nikad neću biti dovoljno dobra za njih,” prošaptala sam.

“Ti si dobra baš takva kakva jesi. Ne moraš se nikome dokazivati,” rekla je odlučno.

Te riječi su mi dale snagu da izdržim još jedan dan.

Peti dan bio je najgori. Ljiljana je pronašla moju bilježnicu s receptima i počela ih ismijavati pred svima: “Što će ti ovo? Tko još danas piše recepte? Sve imaš na internetu!” Damir je pokušao stati na moju stranu: “Mama, pusti je na miru.” Ali ona nije odustajala.

“Ti si uvijek bio previše mekan! Zato te ona i vodi za nos!” viknula je na njega.

U tom trenutku pukla sam. “Dosta! Nisam ovdje došla da me ponižavate! Dajem sve od sebe, ali ništa nije dovoljno dobro! Ako vam smetam, recite odmah!”

Svi su utihnuli. Damir me pogledao iznenađeno, a Ljiljana prvi put nije imala spreman odgovor.

Šesti dan bio je tiši. Ljiljana me gledala ispod oka, ali nije ništa govorila. Ivanova žena Ana prišla mi je i stisnula ruku: “Bravo što si rekla što misliš. Netko je morao.”

Sedmi dan došao je kraj našeg boravka. Dok smo pakirali stvari, Ljiljana mi je prišla tiho: “Znaš… nije lako pustiti sina drugoj ženi. Ali vidim da ga voliš.”

Nisam znala što reći pa sam samo kimnula glavom.

Na povratku kući Damir me držao za ruku cijelim putem. “Znam da nije bilo lako. Hvala ti što si izdržala zbog mene,” rekao je tiho.

Gledajući kroz prozor auta, pitala sam se: Zašto žene ženama znaju biti najveći neprijatelji? I koliko još puta moramo dokazivati svoju vrijednost onima koji nas ne žele prihvatiti?