Majčina briga i pogrešan poziv: Kako sam zamalo uništila sinov brak
“Zašto mi ne odgovaraš na telefon, Damire? Jesi li dobro?” drhtavim glasom šapćem u praznu sobu, zureći u mobitel na kojem već satima nema nikakve poruke. Sat je prošao ponoć, a moj sin, moj jedini sin, nije mi se javio od jučer. U Sarajevu je zima, snijeg pada bez prestanka, vijesti su pune nesreća i provala. Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi.
Muž Emir sjedi u fotelji, gleda televiziju, ali vidim da i njega brine. “Pusti ga, Sabina. Odrastao je. Ne možeš ga stalno zvati.”
Ali kako da pustim? Damir je uvijek bio povučen, nježan, nikad nije imao puno prijatelja. Kad je prošle godine pristao na dogovoreni brak s Aidom, svi smo odahnuli. Aida je dobra djevojka iz Tuzle, njena porodica poštena, a provodadžinica Senada sve je sredila. Ipak, Damir se nikad nije sasvim otvorio prema njoj.
Nakon još jednog neodgovorenog poziva, osjećam kako panika raste. U očaju biram broj Senade. “Senada, oprosti što zovem ovako kasno… Znaš li možda gdje je Damir? Ne javlja mi se na telefon, brinem se…”
Senada zvuči iznenađeno, ali i zabrinuto. “Sabina, nisam ga vidjela od svadbe. Ali mogu pitati Aidinu majku.”
Nisam ni spustila slušalicu, a već osjećam grižnju savjesti. Znam da sam pogriješila. Ali sad je kasno – kotač je pokrenut.
Sljedeće jutro zove me Aida. Glas joj je hladan kao led. “Teta Sabina, zašto ste zvali Senadu? Zar mislite da ga krijem od vas? Damir je bio kod prijatelja, mobitel mu se ispraznio. Nije lijepo što ste me ovako osramotili pred svojom porodicom.”
Osjećam kako mi se lice žari od srama. “Aida, nisam htjela… Samo sam brinula…”
“Uvijek brinete! Ne možete ga pustiti ni na trenutak!” vikne ona i prekine vezu.
Damir mi se javlja tek navečer. Njegov glas je tih, umoran. “Mama, molim te… Ne miješaj se više u moj brak. Aida je povrijeđena. Osjeća se kao da joj ne vjeruješ. I ja sam ljut.”
Sjedim za kuhinjskim stolom i gledam kroz prozor u snijeg koji pada na praznu ulicu. Sjećam se dana kad sam Damira prvi put povela u školu – kako me čvrsto držao za ruku, kako sam mu obećala da ću ga uvijek štititi. Sad shvaćam da ga možda gušim svojom brigom.
Emir me pokušava utješiti: “Sabina, nisi ti kriva što voliš sina. Ali moraš mu dati prostora. Ako ga stalno kontroliraš, udaljit će se još više.”
Ali kako to objasniti srcu majke? Kako prestati brinuti kad znaš koliko je svijet okrutan?
Sljedećih dana Damir i Aida me izbjegavaju. Ne dolaze na ručak nedjeljom, ne šalju poruke. Čujem od komšinice Mirele da su imali veliku svađu zbog mene – Aida mu je rekla da ne želi živjeti pod majčinim povećalom.
Jedne večeri dolazim nenajavljeno kod njih. Kucam tiho na vrata. Otvara mi Damir – izgleda starije nego prije mjesec dana.
“Mama… Što radiš ovdje?”
“Sine… Došla sam ti reći da mi je žao. Nisam imala pravo zvati Senadu niti sumnjati u tvoju ženu. Samo… Bojim se za tebe otkad si bio dijete. Znam da moram naučiti pustiti te. Ali teško mi je…”
Aida izlazi iz kuhinje, oči joj crvene od plača.
“Teta Sabina… Ja nisam vaša neprijateljica. Želim da Damir bude sretan, ali ne mogu živjeti ako stalno mislite da nešto krijem ili radim protiv vas.”
Sjedamo za stol, šutimo dugo.
“Možda sam pogriješila što sam pristala na dogovoreni brak,” tiho kaže Aida.
Damir joj stisne ruku: “Nisi ti kriva. Svi smo pod pritiskom očekivanja – tvoje porodice, moje majke… Možda bismo trebali otići negdje daleko, sami početi iznova?”
Osjećam kako mi srce puca na pola – želim ih zadržati blizu sebe, ali znam da ih moram pustiti.
“Ako vas dvoje odlučite otići,” kažem kroz suze, “bit ću tu kad god me trebate. Samo… nemojte me potpuno izbaciti iz svog života.”
Te noći vraćam se kući praznih ruku i još praznijeg srca.
Dani prolaze sporo; kuća je tiha bez Damirovog smijeha i Aidinih priča o poslu u apoteci. Počela sam više razgovarati s Emirom – shvatila sam koliko sam bila opsjednuta sinom da sam zanemarila vlastiti brak.
Jednog dana dobijem poruku: “Mama, možemo li doći na ručak u nedjelju? Aida želi razgovarati s tobom.” Suze mi naviru na oči od olakšanja.
Nedjelja dolazi – miris sarme širi se kućom kao nekad. Damir i Aida ulaze zajedno; drže se za ruke.
“Teta Sabina,” kaže Aida tiho, “želim vam dati još jednu priliku – ali molim vas, vjerujte mi kad kažem da volim vašeg sina i da ću ga čuvati kao što ste vi čuvali njega.” Zagrlimo se dugo; osjećam kako mi teret pada s ramena.
Damir me pogleda: “Mama, svi griješimo iz ljubavi. Samo moramo naučiti gdje prestaje briga a počinje povjerenje.”
Sjedimo za stol kao obitelj – možda ne savršena, ali spremna učiti iz svojih grešaka.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobra majka a ne zadirati u život svog djeteta? Kako pronaći granicu između ljubavi i kontrole? Što biste vi učinili na mom mjestu?