Majčina intuicija: Kad srce ne prihvaća tuđu istinu

“Nema otkucaja srca, gospođo Kovačević. Žao mi je.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam zurila u hladni ekran ultrazvuka. Liječnica, dr. Jurić, gledala me sažaljivo, ali profesionalno distancirano. U meni je sve stalo. Suprug, Dario, stisnuo mi je ruku, ali ja sam osjećala samo ledenu prazninu. “Možda su pogriješili… možda je beba samo mirna,” šaptala sam sebi, ali nitko nije slušao.

Te večeri nisam mogla spavati. Dario je sjedio u kuhinji, pio kavu za kavom i šutio. Moja mama, Vesna, došla je iz Osijeka čim je čula vijest. “Ivana, moraš biti jaka. Znaš da sam i ja izgubila dijete prije tebe…” rekla je tiho, ali ja nisam željela slušati tuđe priče o gubitku. Nisam željela prihvatiti tuđu bol kao svoju sudbinu.

Noć je bila beskrajna. Osjećala sam lagane pokrete u trbuhu, ili sam to samo željela osjećati? Sumnja me izjedala. Oko tri ujutro ustala sam i sjela na pod kupaonice, držeći trbuh i moleći Boga da mi da znak. “Ako si tu, daj mi da te osjetim…” prošaptala sam kroz suze.

Ujutro sam odlučila: idem natrag u bolnicu. Dario je bio protiv. “Ivana, rekao ti je cijeli tim doktora… Ne muči se više.” Ali nisam ga slušala. Mama me pogledala s razumijevanjem i samo rekla: “Idi, dijete moje. Vjeruj sebi.”

U čekaonici bolnice Merkur sjedila sam među trudnicama koje su sretno pričale o imenima i dječjim kolicima. Osjećala sam se kao uljez, kao duh među živima. Kad me sestra pozvala unutra, srce mi je tuklo kao ludo.

Drugi liječnik, dr. Hasanović, bio je mlađi i djelovao suosjećajnije. “Znam što su vam rekli jučer, ali hajde da provjerimo još jednom.” Stavio je sondu na moj trbuh i nekoliko trenutaka nije govorio ništa. Onda se začuo zvuk – slab, ali jasan: otkucaji srca! Pogledali smo se u nevjerici.

“Vaša beba živi!” rekao je tiho, a meni su suze potekle niz lice. Nisam mogla vjerovati – bila sam spremna na najgore, a sada sam čula ono što sam znala cijelo vrijeme: moje dijete nije otišlo.

Kad sam došla kući, Dario me gledao kao da sam poludjela kad sam mu rekla vijest. “Kako? Pa rekli su…” “Nije me briga što su rekli! Ja sam znala!” viknula sam kroz suze i smijeh istovremeno.

Ali tu nije bio kraj borbi. Liječnici su me zvali natrag na dodatne pretrage, sumnjičavi prema kolegi koji je “vidio” nešto što drugi nisu. Mama mi je kuhala čajeve i molila krunicu, a susjeda Marija širila glasine po zgradi: “Jadna Ivana, izgubila živce od tuge…”

Dani su prolazili u strahu i nadi. Svaki pregled bio je nova lutrija – jednom bi srce bilo slabije, drugi put jače. Dario se povukao u sebe; nije znao kako mi pomoći. Jedne večeri smo se posvađali:

“Zašto ne vjeruješ da će sve biti dobro?” pitala sam ga kroz suze.

“Bojim se nadati, Ivana! Ako opet izgubimo… ne znam hoću li moći izdržati,” odgovorio je slomljenim glasom.

Te riječi su me pogodile više nego bilo koja dijagnoza. Shvatila sam da nisam jedina koja pati – i on nosi svoj teret tišine.

Na kraju šestog mjeseca trudnoće ležala sam na patologiji trudnoće, okružena ženama koje su plakale noću i šaptale molitve pod jastukom. Sestre su bile grube od umora i navikle na tuđu bol.

Jednog jutra došla je dr. Jurić s još jednim timom liječnika. “Ivana, moramo vas pripremiti za hitan carski rez. Beba više ne može čekati.” Srce mi je stalo od straha – ali ovaj put nisam bila sama u svojoj vjeri.

Operacija je prošla kao kroz maglu. Kad sam čula prvi plač svoje kćeri – Eme – znala sam da se sve isplatilo. Bila je sitna, ali živa.

Danas Ema ima tri godine i svaki njezin osmijeh podsjeća me na to koliko je važno vjerovati sebi čak i kad svi drugi odustanu od tebe.

Ponekad se pitam: Što bi bilo da sam poslušala liječnike? Koliko često žene šute pred autoritetima jer misle da nemaju pravo na sumnju? Možda baš zato trebamo pričati svoje priče – da nijedna žena ne ostane sama sa svojom intuicijom.