Majčina Pravda: Priča o Nepravdi i Obitelji
“Zašto baš ona, mama? Zašto njoj sve, a meni ništa?” riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih uspjela zaustaviti. Sjedile smo za kuhinjskim stolom, ona s šalicom kave, ja s grudvom u grlu. Ana je bila u svojoj novoj garsonijeri na Trešnjevci, a ja sam još uvijek kod roditelja, s trideset i dvije godine, osjećajući se kao da sam zapela u vremenu.
Mama je uzdahnula, pogledala kroz prozor na kišni zagrebački dan i tiho rekla: “Znaš da Ana nije imala izbora. Njezin posao u vrtiću jedva pokriva režije. Ti si uvijek bila snažnija, Marija. Uvijek si se znala snaći.”
Snaći? Je li to opravdanje? Je li to razlog da se osjećam manje vrijednom, manje voljenom? U meni je kipjelo. Sjećanja su navirala – kako sam ja uvijek bila ta koja pomaže Ani s matematikom, koja joj je kupovala knjige iz antikvarijata jer ona nije imala novca. Kako sam ja radila dva posla dok je ona studirala, a sada… sada ona ima ključeve svog stana, a ja ključeve podruma gdje držim svoje stare snove.
Tata je umro prije pet godina. Otkad je otišao, sve se promijenilo. Mama je postala tiša, povučenija. Ana i ja smo se udaljile. Nismo se svađale, ali više nismo bile bliske. Ipak, nikad nisam mislila da će doći dan kad ću osjećati ljubomoru prema vlastitoj sestri.
“Mama, znaš li koliko me boli što nisi ni pitala treba li meni pomoć? Znaš li da sam izgubila posao prošli mjesec? Da mi je stanarina kasnila?” glas mi je drhtao.
Mama je šutjela. Pogledala me onim pogledom koji sam mrzila – pogledom sažaljenja i krivnje. “Nisam znala… Zašto mi nisi rekla?”
“Zato što si uvijek bila više zabrinuta za Anu!” viknula sam. “Uvijek si govorila da je ona slabija, da joj treba više pomoći. A ja? Ja sam valjda rođena da budem jaka!”
Tišina. Samo zvuk kiše po limenom krovu.
Navečer sam nazvala Anu. Nisam znala što očekujem – ispriku, objašnjenje, možda samo priznanje da vidi moju bol.
“Marija, ne znam što da ti kažem… Nisam ja tražila taj novac. Mama mi ga je sama dala kad sam rekla da više ne mogu živjeti s cimericom. Znaš kakva je ona…”
“Znam kakva je! Znam! Ali znaš li ti kako je meni? Jesi li ikad pomislila da možda i ja trebam pomoć? Ili samo misliš da sam ja superheroj koji sve može sam?”
Ana je šutjela. Osjetila sam kako joj glas drhti: “Žao mi je… Nisam htjela… Samo sam željela svoj mir.”
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući o svemu što smo prošle. O onim danima kad smo zajedno plakale zbog tatine smrti, kad smo dijelile zadnju čokoladu jer mama nije imala novca za više. Onda sam shvatila – nije stvar samo u novcu. Stvar je u osjećaju da nisam viđena, da nisam važna.
Sljedećih dana izbjegavala sam mamu i Anu. Odlazila bih rano na razgovore za posao, vraćala se kasno. Mama bi ostavljala večeru na stolu, ali nisam imala apetita.
Jedne subote došla je Ana s kolačima iz slastičarne. Sjela je do mene na kauč i tiho rekla: “Možda možemo zajedno tražiti rješenje? Možda možemo razgovarati s mamom svi zajedno?”
Pogledala sam je – oči su joj bile crvene od plača. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da nismo neprijatelji.
Te večeri smo sve tri sjedile za stolom. Mama je plakala: “Nisam htjela napraviti razliku među vama… Samo sam mislila da radim najbolje što mogu. Možda sam pogriješila…”
Ana me primila za ruku: “Nisi sama, Marija. Zajedno ćemo ovo riješiti.”
Nije bilo lako oprostiti. Nije lako ni danas, mjesecima kasnije. Ali počele smo razgovarati – o osjećajima, o prošlosti, o tome koliko nas boli kad nas najbliži ne vide.
I dalje tražim posao, ali više ne osjećam onu gorčinu kao prije. Znam da nisam sama – iako ponekad još uvijek osjetim ubod nepravde kad vidim Anin novi stan.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti roditeljima kad pogriješe? I kako nastaviti dalje kad te povrijede oni koje najviše voliš?