Majčina sjena: Povjerenje, izdaja i ono što ostaje iza zatvorenih vrata
“Nikada, Nikolina, nikada nemoj pustiti prijateljicu samu u kuću. Zapamti što ti govorim!” Majčin glas mi još uvijek odzvanja u ušima, iako je prošlo više od dvadeset godina otkako mi je to rekla. Tada sam imala samo deset godina i nisam razumjela zašto bi itko bio opasan samo zato što je prijateljica. Sjedila sam na podu dnevne sobe, slagala puzzle, a ona je nervozno gledala kroz prozor, kao da iza svakog ugla vreba neka opasnost.
Ali danas, dok sjedim na istom tom podu, sada već odrasla žena, majka dvoje djece, osjećam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Ispred mene stoji Lejla, moja najbolja prijateljica još iz studentskih dana. Drži šalicu kave u ruci i gleda me s osmijehom koji mi je nekad bio utjeha, a sada me bocka poput igle.
“Nikolina, mogu li samo na brzinu do kupaonice?” pita ona.
“Naravno, Lejla. Znaš gdje je,” odgovaram automatski, ali u meni se javlja nelagoda. Djeca su kod bake, muž na poslu. Kuća je tiha, osim zvuka njezinih koraka po parketu.
Sjedim i pokušavam se prisjetiti kad sam zadnji put osjećala ovakvu tjeskobu. Možda onda kad sam prvi put ostala sama s novorođenom kćeri, ili kad sam čula da je susjedu provaljeno u stan. Ali ovo je drugačije. Ovo je osjećaj da nešto nije u redu, da sam pogriješila što sam pustila Lejlu samu.
Majčina sjena nadvija se nada mnom. Sjećam se kako je uvijek zaključavala vrata kad bi netko došao, kako bi krišom gledala kroz špijunku prije nego što bi otvorila. Nikad nije pričala zašto je tako oprezna. Samo bi rekla: “Neke stvari bolje je ne znati.” Ja sam uvijek mislila da pretjeruje.
Lejla se vraća iz kupaonice s mobitelom u ruci. “Oprosti, morala sam odgovoriti na poruku,” kaže i sjeda nasuprot mene.
“Nema problema,” kažem, ali primjećujem da joj pogled bježi prema hodniku. Nešto skriva. Ili mi se samo čini?
“Nikolina, znaš li možda gdje ti je muž?” pita odjednom, previše ležerno.
Zbunjena sam. “Na poslu je, zašto pitaš?”
Lejla se nasmiješi onim svojim poznatim osmijehom, ali sada mi izgleda lažno. “Ma ništa, samo sam ga vidjela neki dan s nekom ženom u gradu pa sam se sjetila pitati.”
Osjetim kako mi krv navire u obraze. “S kojom ženom?”
“Ne znam, možda kolegica… Nisam htjela ništa reći, ali… znaš kako to ide.”
U meni se budi stara sumnja koju sam godinama potiskivala. Moj muž Ivan često kasni s posla, često zaboravi na naše dogovore. Ali nikad nisam imala dokaza da nešto nije u redu.
Lejla nastavlja: “Znaš, Nikolina, ponekad ljudi nisu ono što mislimo da jesu. Čak ni oni najbliži.”
Pogledam je ravno u oči. “O čemu ti zapravo želiš razgovarati?”
Ona uzdahne i spusti pogled. “Znaš li ti koliko si zapravo sama? Koliko si se udaljila od svih otkad si postala majka? Ja sam ti jedina ostala.”
Te riječi me pogode jače nego što bih htjela priznati. Istina je – otkako su djeca došla na svijet, prijateljstva su se prorijedila. Lejla je jedina koja me redovito zove, koja dolazi na kavu i pita kako sam.
Ali sada mi se čini da joj nisam važna ja nego ono što može dobiti od mene.
Sjetim se prošlog tjedna kad mi je nestao novčanik iz torbe nakon što smo zajedno bile na kavi. Nisam htjela vjerovati da bi Lejla mogla imati veze s tim. Ali sad mi kroz glavu prolaze svi sitni nestanci – naušnica koju nisam našla mjesecima, parfem koji mi je bio poklon za rođendan…
“Lejla,” kažem tiho, “jesi li ti uzela moj novčanik prošli tjedan?”
Ona se trzne kao da ju je netko ošamario. “Kako možeš tako nešto pomisliti? Ja bih ti dala zadnju kunu da trebaš!”
Ali njezin pogled govori drugo – izbjegava moj pogled, ruke joj drhte.
U tom trenutku shvaćam – majka je bila u pravu. Povjerenje nije nešto što se daje svakome, čak ni onima koje poznaješ cijeli život.
Lejla ustaje naglo i uzima torbu. “Znaš šta? Ako tako misliš o meni, bolje da idem!”
Gledam je kako izlazi iz stana bez pozdrava. Vrata se zalupaju za njom i ostajem sama u tišini koja para uši.
Sjedim još dugo nakon toga, gledajući kroz prozor kao nekad moja majka. U meni se miješaju tuga i bijes – na Lejlu, na sebe što nisam slušala majčine riječi, na svijet koji te natjera da sumnjaš čak i u one najbliže.
Kasnije tog dana pronađem svoj novčanik ispod kauča – praznog novca ali s dokumentima uredno složenima unutra. Znam da ga nisam tamo ostavila.
Te večeri nazovem majku. Ne kažem joj ništa o Lejli ni o novčaniku – samo šutimo zajedno nekoliko minuta na telefonu.
“Mama,” kažem napokon, “jesi li ti ikad nekome vjerovala do kraja?”
Ona uzdahne: “Jesam jednom… I to me naučilo da budem oprezna do kraja života.”
Spuštam slušalicu i gledam svoju djecu kako spavaju. Pitam se hoću li im jednog dana morati reći isto što i meni moja majka: Nikada ne puštaj prijateljicu samu u kuću.
Možemo li ikada zaista znati kome vjerujemo? Ili su nas roditeljske sjene zauvijek obilježile?