Majka koja nikad nije bila moja: Tajne kuće u Ulici Kestenova
“Ako ti ne paše, vrata su ti otvorena!” – vrištala je gospođa Marija, dok je stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci moju šalicu za kavu kao trofej. Ruke su mi drhtale, ali nisam joj htjela pokazati slabost. Osam godina živim u ovoj kući na Ulici Kestenova, a još uvijek se osjećam kao gost. Svaki moj pokret, svaka riječ, pod njenim su povećalom.
Moj muž, Dario, uvijek je bio između nas dvije. “Ajde, Jasmina, znaš kakva je mama… Pusti je, proći će je.” Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je nova borba za komadić mira, za pravo da budem ono što jesam. Kad sam se udala za Darija, mislila sam da ulazim u obitelj. Nisam znala da ulazim u ratnu zonu.
Marija je imala svoje rituale: svako jutro prva ustaje, kuha kavu samo sebi i Dariju, meni ostavlja praznu šalicu. Ručak uvijek po njenom receptu, moj grah je “previše bosanski”, sarma “nije kao što ju je njezina mama radila”. Kad sam prvi put predložila da zajedno uređujemo vrt, rekla mi je: “Ovo nije tvoj vrt. Ti si ovdje samo zbog Darija.”
S vremenom sam naučila šutjeti. Nisam imala gdje otići – moji roditelji su umrli još dok sam bila na fakultetu u Sarajevu, a brat mi živi u Njemačkoj i ima svoju obitelj. Dario je bio moj dom. Ili sam barem tako mislila.
Sve se promijenilo onog dana kad sam slučajno pronašla staru kutiju s dokumentima na tavanu. Tražila sam stare slike za Darijev rođendan, a naišla na požutjele papire: ugovor o kupoprodaji kuće iz 1974., potpisan na ime Darijevog oca, Ivice. Marijino ime nije bilo nigdje. Listajući dalje, pronašla sam oporuku – Ivica je kuću ostavio isključivo Dariju. Marija nije bila ni spomenuta.
Srce mi je lupalo kao ludo dok sam sjedila na prašnjavom podu tavana. Sve te godine poniženja, prijetnji i osjećaja da sam uljez… A zapravo, Marija nije imala pravo ni na što više od mene.
Te večeri nisam mogla spavati. Dario je hrkao pored mene, a ja sam vrtjela po glavi sve moguće scenarije. Što ako joj kažem? Hoće li me izbaciti? Hoće li Dario stati uz mene ili će opet reći: “Pusti mamu”?
Sljedećeg jutra Marija me dočekala s novom porcijom otrova: “Ti si ovdje samo dok ja to želim! Kad mi dosadiš, letiš van!” Nisam više mogla šutjeti.
“Marija, jesi li sigurna da je ova kuća tvoja?” – upitala sam mirno.
Pogledala me kao da sam poludjela. “Naravno da je moja! Ja sam ovdje cijeli život!”
“Ali Ivica je ostavio kuću Dariju. Imam papire.”
Nastao je muk. Prvi put otkako sam ovdje, Marija nije imala odgovor. Samo je zurila u mene, oči su joj se napunile suzama – ali ne od tuge, nego od bijesa.
Dario je došao tek navečer. Ispričala sam mu sve i pokazala dokumente. Sjeo je na rub kreveta i dugo šutio.
“Znao sam da tata nije sve ostavio mami… Ali nisam mislio da će to ikad biti važno.” Pogledao me umorno: “Jasmina, ne želim rat u kući. Ali ne mogu više ni gledati kako te mama maltretira.”
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Marija me ignorirala, ali više nije prijetila izbacivanjem. Počela je zaključavati svoju sobu i šaptati na telefon s tetkom Ankicom iz Osijeka.
Jednog popodneva došla mi je susjeda Sanja na kavu.
“Jasmina, čujem da imate frku u kući? Marija priča okolo da si ti nju htjela izbaciti!”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
“Sanja, ja samo želim mir. Nisam ja ta koja prijeti izbacivanjem. Samo želim biti dio ove obitelji kao čovjek.”
Sanja me pogledala s razumijevanjem: “Znaš kako je kod nas… Svekrve misle da su kraljice kuće dok ne dođe nova žena. Ali ti si jaka cura. Ne daj se!”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam više izlaziti iz sobe, sudjelovati u obiteljskim ručkovima, predlagati promjene u kući. Marija se povukla – ali nisam osjećala pobjedu, nego tugu zbog svega što smo prošle.
Jedne večeri sjela sam s Darijem na balkon.
“Što sad?” – pitala sam ga tiho.
“Sad gradimo svoj dom. Ovdje ili negdje drugdje – ali zajedno.” Uzeo me za ruku.
Gledala sam svjetla grada i pitala se: Koliko žena kod nas živi u tuđim kućama osjećajući se kao uljezi? Koliko nas šuti zbog mira u obitelji? Možemo li ikad biti istinski prihvaćene ili uvijek ostajemo gošće?