„Mama, od danas spavaš u dnevnom boravku“: Kako sam postala strankinja u vlastitom domu

„Ana, možeš li, molim te, malo tiše s tim tanjurima?“, začula sam glas svoje snahe Ivane iz dnevnog boravka. Ruke su mi zadrhtale dok sam slagala suđe, a srce mi je preskočilo. Nije to prvi put da mi prigovara zbog buke, ali ovaj put u njezinom glasu osjetila sam nešto novo – hladnoću, kao da sam joj strana osoba. Pogledala sam prema prozoru, prema dvorištu koje sam godinama uređivala, i osjetila kako mi se suze skupljaju u očima.

Nekad je ova kuća bila puna smijeha. Moj muž Stjepan i ja podigli smo ovdje troje djece – Marka, Lanu i Tomislava. Sjećam se kako smo zimi sjedili uz peć i pričali priče, a ljeti svi zajedno radili u vrtu. Stjepan je preminuo prije sedam godina, a djeca su otišla svojim putem. Lana je u Sarajevu, Tomislav u Njemačkoj, a Marko je ostao ovdje. Kad je Marko predložio da se on i Ivana usele k meni nakon što su dobili malu Klaru, bila sam presretna. Mislila sam da ću napokon opet imati obiteljsku toplinu.

Ali toplina se brzo pretvorila u hladnoću. Ivana je imala svoje navike, svoj red i pravila. „Mama, nemoj stavljati ručnike na radijator“, „Mama, ne trebaš svaki dan prati podove“, „Mama, Klaru nemoj buditi prije osam“. Marko je šutio ili bi samo kratko rekao: „Pusti Ivanu, zna ona najbolje.“

Jedne večeri, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i šivala Klarinu haljinicu, Ivana je došla do mene i rekla: „Ana, razgovarali smo Marko i ja… Od sutra bi bilo bolje da ti spavaš u dnevnom boravku. Klara treba svoju sobu.“ Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Godinama sam sanjala o tome da moja unuka ima svoju sobu, ali nisam mislila da će to značiti da ja više nemam svoju.

Te noći nisam mogla zaspati. Ležala sam na kauču u dnevnom boravku, slušala kako kuća diše bez mene i osjećala se kao gost u vlastitom domu. Sjetila sam se riječi svoje majke: „Djeca su ti sve dok ne odrastu.“ Nisam vjerovala tada, ali sada znam koliko je bila u pravu.

Sljedećih dana pokušavala sam biti nevidljiva. Ustajala bih rano da skuham kavu prije nego što se svi probude, čistila bih kad nema nikoga u kući. Klaru bih viđala samo kad bi mi Ivana dopustila da je pričuvam dok ona ide u trgovinu. Marko je bio sve odsutniji – posao, prijatelji, mobitel. Ponekad bi me pogledao s tugom u očima, ali ništa nije rekao.

Jednog popodneva Lana me nazvala iz Sarajeva. „Mama, jesi dobro? Čujem te nekako potištenu.“ Nisam joj mogla reći istinu. Samo sam slagala: „Ma dobro sam, dušo. Klara raste kao iz vode.“ Ali Lana me poznaje bolje od svih. „Mama, ako ti je teško, dođi kod mene. Znaš da si uvijek dobrodošla.“

Ali kako da napustim kuću koju sam gradila cijeli život? Kako da odem i ostavim Marka? Zar sam stvarno postala višak?

Jednog dana dok sam brisala prašinu s polica na kojima su stajale slike iz djetinjstva moje djece, Ivana je opet došla do mene: „Ana, znaš… možda bi bilo dobro da malo više izlaziš van s prijateljicama. Znaš kako kažu – stariji ljudi trebaju društvo.“ Osjetila sam kako mi srce puca još jednom. Nisam joj ništa odgovorila.

Navečer sam sjela na balkon i gledala svjetla grada. Sjetila sam se svih onih noći kad sam budna čekala Marka da se vrati iz izlaska, kad sam mu grijala večeru i pokrivala ga dekicom dok je spavao na kauču. Sada ja spavam na tom istom kauču.

Jedne subote Lana je došla iz Sarajeva s djecom. Kuća je opet bila puna smijeha i galame. Osjetila sam kako mi se vraća život u vene. Lana me zagrlila: „Mama, ne smiješ dopustiti da te gurnu u kut. Ti si ovu kuću gradila.“

Te večeri sjela sam za stol s Markom i Ivanom. Ruke su mi drhtale dok sam govorila: „Znam da vam smetam. Znam da više nisam potrebna kao prije. Ali ova kuća je moj dom jednako kao i vaš. Ne želim biti teret, ali ne želim ni nestati.“

Marko je šutio dugo vremena, a onda mi je tiho rekao: „Mama… oprosti.“ Ivana je gledala kroz prozor.

Ne znam što će biti dalje. Možda ću otići Lani u Sarajevo ili Tomislavu u Njemačku. Možda ću ostati ovdje i boriti se za svoje mjesto pod ovim krovom.

Ali pitam vas – koliko nas majki još spava na kauču u vlastitoj kući? Koliko nas šuti iz ljubavi? I gdje prestaje žrtva, a počinje poniženje?