Miris svježe pečenog kruha i gorčina neizgovorenih riječi
“Zar si stvarno mislila da neću primijetiti?” Darijev glas rezao je tišinu kuhinje kao nož. Stajala sam kraj štednjaka, ruku još uvijek umazanih brašnom, gledajući u njega s mješavinom umora i srama. “Ivana, rekao sam ti sto puta – ili svježe ili ništa! Što je ovo? Kupovni kruh?”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Cijeli dan sam radila u banci, trčala po gradu za Aninim lijekovima, a onda još i čekala u redu za meso. Kruh sam jednostavno zaboravila ispeći. U pekari sam uzela onaj najbliži domaćem, nadajući se da neće primijetiti. Ali Darijo je uvijek primjećivao. Njegove visoke standarde osjećala sam kao kamen na prsima.
“Nisam stigla danas, stvarno mi je žao…” pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao. On je odmahnuo glavom, sjeo za stol i pogledao kroz prozor.
“Uvijek imaš izgovor. Kad sam bio mali, moja mama je svaki dan pekla kruh. Nikad nije bilo ovakvih kompromisa. Znaš li ti koliko mi to znači?”
U tom trenutku, Ana je ušla u kuhinju, noseći svoju plišanu ovcu. Pogledala nas je velikim smeđim očima, osjećajući napetost u zraku. “Mama, tata, zašto se svađate?”
Sagnula sam se i privukla je k sebi. “Ne svađamo se, dušo. Samo razgovaramo. Hajde, idi gledati crtiće dok mama i tata završe večeru.”
Kad su se vrata zatvorila za njom, Darijo je ustao i počeo šetati po kuhinji. “Znaš li ti koliko se ja trudim za ovu obitelj? Svaki dan na gradilištu, kiša ili sunce. Samo želim da kad dođem kući, osjetim miris doma. To nije puno za tražiti!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Zar misliš da ja ne radim? Da mi nije stalo? Dajem sve od sebe! Ali nekad… nekad jednostavno ne mogu više.”
On me pogledao kao da me prvi put vidi. “Možda ti ne možeš, ali moja mama je mogla. I nikad nije kukala.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo što drugo. U meni se nešto slomilo. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam umorna padala u krevet, kad sam pekla kruh u ponoć jer sam znala koliko mu to znači. Sjetila sam se kako sam žrtvovala svoje hobije, prijateljstva, čak i zdravlje – sve da bi on bio zadovoljan.
“Tvoja mama nije radila dva posla! Nije imala dvoje djece i bolesnu svekrvu!” povikala sam, glasom koji nisam prepoznala.
Darijo je zastao, iznenađen mojom reakcijom. “Ne moraš vikati… Samo želim da bude kao prije. Da si ti ona Ivana koju sam oženio.”
“A ja samo želim da me vidiš! Da shvatiš koliko mi je teško! Da barem jednom kažeš – hvala ti, Ivana! Hvala što si tu!”
Tišina koja je uslijedila bila je teža od svih riječi koje smo izrekli.
Te večeri nismo večerali zajedno. On je otišao u dnevni boravak, a ja sam ostala sjediti za stolom, zureći u komad kupovnog kruha koji je postao simbol svega što nije u redu među nama.
Kasnije te noći, dok su svi spavali, sjela sam na balkon s čašom vina i gledala svjetla grada. U meni se miješala tuga i bijes, ali i neka nova odlučnost.
Sutradan sam otišla na posao kao i obično, ali nešto se promijenilo. Počela sam razmišljati o tome gdje su nestali moji snovi, moje želje. Kad sam zadnji put radila nešto samo za sebe? Kad sam zadnji put bila sretna?
Tijekom sljedećih tjedana napetost među nama nije nestajala. Darijo je bio povučeniji nego inače, a ja sam sve češće tražila izgovore da ostanem duže na poslu ili da odem na kavu s kolegicama. Djeca su osjećala promjenu – Ana je postala plačljivija, a Luka tiši nego inače.
Jednog petka popodne nazvala me prijateljica Sanja: “Ivana, idemo na izložbu fotografija u galeriju na Korzu! Treba ti malo zraka!”
Prvi put nakon dugo vremena pristala sam bez grižnje savjesti. Dok smo šetale među slikama starih riječkih fasada i lica iz prošlosti, osjetila sam kako mi srce ponovno kuca brže – kao da se budim iz dugog sna.
Te večeri vratila sam se kući kasnije nego inače. Darijo me dočekao na vratima s pogledom punim pitanja.
“Gdje si bila? Djeca su te tražila.” Glas mu više nije bio ljut, već umoran.
“Bila sam s prijateljicom. Trebalo mi je malo vremena za sebe.” Pogledali smo se dugo, bez riječi.
“Ivana… Jesmo li mi još uvijek mi?” pitao je tiho.
Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila i zaplakala.
Od te večeri počeli smo razgovarati – prvi put iskreno nakon mnogo godina. O strahovima, umoru, očekivanjima koja nas guše. O tome kako nas male stvari mogu udaljiti više nego velike nesreće.
Danas još uvijek pečem kruh kad stignem – ali ne zato što moram, već zato što želim. A ponekad kupimo onaj iz pekare i smijemo se zajedno jer znamo da prava toplina doma ne dolazi iz pećnice nego iz srca.
Pitam vas: Koliko često žrtvujete sebe zbog tuđih očekivanja? I gdje povući crtu između ljubavi i gubitka vlastitog identiteta?