Moj brat Ivan i ja: Kad igračka postane žrtva za obitelj
“Dario, jesi li vidio moj autić? Onaj plavi, znaš…” Ivanov glas drhtao je dok je stajao na pragu naše male sobe, a u rukama mu je bio stari plišani medo. Pogledao sam ga i odmah znao da nešto nije u redu. U našem stanu u Novom Zagrebu, gdje su zidovi tanki, a problemi debeli, svaka sitnica bila je važna.
“Nisam, Ivane. Zašto pitaš?” pokušao sam zvučati opušteno, ali već sam osjećao knedlu u grlu. Znao sam koliko mu taj autić znači – tata mu ga je donio iz Sarajeva prošle godine, kad smo još imali dovoljno za putovanja i poklone.
Ivan je sjeo na krevet i tiho rekao: “Mislim da ga moram prodati. Mama plače svaku noć, a tata je opet izgubio posao. Čuo sam ih sinoć kako pričaju da nemamo za režije. Ako prodam autić, možda mogu pomoći.”
Osjetio sam kako mi srce puca. Imao sam 15 godina, Ivan tek 9. Bio sam mu stariji brat, trebao sam ga štititi, a sad sam gledao kako dijete donosi odluke koje ni odrasli ne bi smjeli donositi.
“Ivane, to nije tvoja briga. To je posao odraslih!” povisio sam glas više nego što sam htio. On se trgnuo i spustio pogled.
“Ali ja želim pomoći… Ne mogu više slušati kako mama plače. I ne želim da nas izbace iz stana kao što su izbacili Adnana iz susjedstva. On sad živi kod tetke u Travniku i kaže da mu je svaki dan težak. Ne želim to za nas.”
Sjetio sam se Adnanovih tužnih očiju kad se opraštao s nama. Svi smo znali da su njegovi roditelji ostali bez posla kad se zatvorila tvornica obuće. Sada smo i mi bili na rubu.
Te večeri, dok smo sjedili za stolom, mama je šutjela, a tata je nervozno listao novine tražeći oglase za posao. Na stolu je bio samo kruh i pašteta. Ivan je tiho gurnuo svoj tanjur prema meni.
“Nisam gladan,” šapnuo je, ali znao sam da laže.
Nakon večere, Ivan mi je pokazao oglas na internetu: “Kupujem stare igračke, posebno autiće – dobro plaćam.” Pogledao me molećivo.
“Dario, molim te, pomozi mi da napišem poruku tom čovjeku. Ja ne znam kako se to radi.”
Nisam mogao odbiti svog brata. Zajedno smo napisali poruku i poslali slike autića. Čovjek je odgovorio brzo: “Doći ću sutra popodne. Donijet ću novac.”
Te noći nisam mogao spavati. Slušao sam kako mama tiho jeca u kuhinji, a tata sjedi u mraku i puši cigaretu za cigaretom. Osjećao sam se bespomoćno.
Sljedeći dan, dok smo čekali kupca, Ivan je sjedio na podu i gledao autić kao da se oprašta s najboljim prijateljem.
“Znaš, Dario… Kad sam bio mali, mislio sam da će me taj autić odvesti daleko – negdje gdje nema briga. Sad ga moram pustiti da nekome drugome donese sreću. Možda će taj netko imati više sreće nego ja.”
Zagrlio sam ga čvrsto.
Kupac je došao – stariji čovjek s toplim osmijehom. Pogledao je Ivana i rekao: “Znaš li ti koliko vrijedi tvoj autić?” Ivan je klimnuo glavom.
“Vrijedi više nego što misliš,” rekao je čovjek i pružio mu novac – puno više nego što smo očekivali.
Ivan mu je tiho predao autić, a meni su suze navrle na oči.
Kad je čovjek otišao, Ivan je stavio novac na stol pred mamu i tatu.
“Evo… Da platimo režije,” rekao je tiho.
Mama ga je zagrlila tako snažno da su oboje zaplakali. Tata je samo šutio i gledao kroz prozor.
Te večeri prvi put nakon dugo vremena večerali smo svi zajedno bez napetosti. Mama se smijala kroz suze, a tata je rekao: “Sutra imam razgovor za posao u jednoj firmi u Velikoj Gorici. Možda nam krene na bolje.”
Ivan i ja ležali smo u krevetu i šutjeli.
“Dario… Jesam li pogriješio? Hoće li mi autić nedostajati?”
Nisam znao što reći pa sam ga samo zagrlio.
Danas, godinama kasnije, još uvijek se sjećam tog dana kao da je bio jučer. Ivan više nema onaj plavi autić, ali ima nešto puno vrijednije – srce veće od cijelog svijeta.
Ponekad se pitam: Koliko nas bi bilo spremno odreći se onoga što najviše volimo za one koje volimo najviše? Bi li vi mogli učiniti isto?