Moj brat je dao sve, ali kad je pao, ostao je sam: Priča o žrtvi i zaboravu
“Ne mogu vjerovati da ga opet nema!” viknula sam, tresući mobitel u ruci. “Ana, molim te, smiri se,” pokušala me umiriti mama, ali u meni je ključala ljutnja. Ivan, moj stariji brat, bio je uvijek tu za sve nas. Kad je tata otišao u Njemačku raditi, Ivan je imao samo šesnaest godina. Preuzeo je sve: brinuo se o meni, radio na građevini s mamom, pazio na kuću i kasnije, kad su došla njegova djeca, bio je otac kakvog bi svatko poželio.
Ali sada, kad mu je zdravlje počelo propadati, kad su mu dijagnosticirali dijabetes i srce mu oslabilo, njegova djeca – Petra i Dario – nisu imala vremena za njega. “Tata, imam ispit,” govorila bi Petra preko telefona. “Stari, radim duplu smjenu,” opravdavao se Dario. A Ivan? Sjedi sam u stanu na Trnju, gleda kroz prozor i čeka da netko dođe.
“Ana, ne možeš ih kriviti. Djeca danas imaju svoje živote,” rekla mi je mama dok smo zajedno kuhale juhu koju ćemo odnijeti Ivanu. “Ali mama, on je za njih sve dao! Sjećaš se kad je prodao svoj motor da bi Petri platio fakultet? Kad je radio noćne smjene da bi Dario mogao igrati nogomet? Gdje su sada?”
Sjećanja su mi navirala kao bujica. Ivanov osmijeh kad bi Petra donijela peticu iz škole. Njegove ruke, ispucale od rada, kako nježno tapšu Darija po ramenu nakon izgubljene utakmice. I sada – tišina. Samo zvuk televizora i povremeni poziv iz ambulante.
Jednog dana, dok sam mu donosila lijekove, zatekla sam ga kako sjedi u mraku. “Ivane? Zašto ne upališ svjetlo?”
“Nema smisla, Ana. Nitko ne dolazi. Samo ti. Hvala ti na tome,” rekao je tiho.
Osjetila sam knedlu u grlu. “Zvala sam Petru i Darija. Obećali su doći ovaj vikend.”
Ivan se samo nasmiješio – onim tužnim osmijehom koji više boli nego suze.
Vikend je došao i prošao. Nitko nije došao.
Nakon toga sam ih nazvala. “Petra, tata te treba! Ne može više sam!”
“Teta Ana, stvarno mi je žao, ali imam kolokvij i posao… Zvat ću ga sutra!”
Dario nije ni odgovorio na poruku.
Počela sam preispitivati sve što znam o obitelji. Je li moguće da smo svi toliko zaokupljeni sobom da ne vidimo patnju onih koji su nas podigli? Jesmo li postali društvo u kojem su roditelji potrošna roba?
Jedne večeri, dok sam sjedila s Ivanom i gledali smo stare slike, upitao me: “Ana, misliš li da sam pogriješio što sam im sve dao? Možda sam ih trebao pustiti da sami nauče boriti se?”
Nisam znala što reći. “Brate, nisi pogriješio. Dao si im ljubav i sigurnost. To nije greška.”
Ali u sebi sam se pitala – možda smo svi pogriješili? Možda smo ih razmazili? Možda smo ih naučili da je ljubav nešto što se podrazumijeva?
Ivanovo stanje se pogoršavalo. Jedne noći me nazvao: “Ana, teško dišem…”
Odjurila sam do njega i pozvala hitnu pomoć. U bolnici su rekli da je imao blaži infarkt.
Petra i Dario su došli tek kad su ih liječnici pozvali. Stajali su pored kreveta, zbunjeni i tihi.
“Tata… oprosti što nismo češće dolazili,” promrmljala je Petra.
Ivan ih je samo pogledao i rekao: “Samo vi budite dobro. To mi je najvažnije.”
Nakon toga su dolazili češće – ali više iz osjećaja dužnosti nego iz ljubavi.
Kad se Ivan vratio kući, bio je još slabiji. Gledala sam ga kako gasi svjetlo u očima svaki put kad bi shvatio da ga djeca opet zovu samo da pitaju za novac ili pomoć oko papirologije.
Jedne večeri smo sjedili na balkonu.
“Ana, znaš li što me najviše boli? Nije to što sam bolestan… nego što osjećam da sam postao teret svojoj djeci. Kao da više nemam pravo na njihovu pažnju osim ako im nešto treba od mene.”
Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila.
Danas, mjesecima nakon što nas je Ivan napustio, još uvijek osjećam prazninu i krivnju. Djeca su nastavila sa svojim životima – Petra radi u banci u Zagrebu, Dario se preselio u Njemačku. Povremeno me nazovu, pitaju kako sam.
Ali ja svaku večer gledam Ivanovu sliku i pitam se: gdje smo pogriješili? Je li moguće da ljubav i žrtva više ništa ne znače? Ili smo jednostavno zaboravili kako biti obitelj?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Je li vrijedilo sve to što je dao – ili smo ga svi zajedno izdali?