Moj muž je otišao po kruh i nikada se nije vratio: Istina koja je slomila moje srce

“Dario, požuri, kruh će se ohladiti!” viknula sam iz kuhinje dok sam rezala luk za grah. On mi je samo mahnuo s vrata, uzeo novčanik i tiho rekao: “Vratit ću se brzo, Ana.” Vrata su zalupila, a ja sam nastavila s kuhanjem, ni ne sluteći da je to posljednji put da ga vidim.

Prvih sat vremena nisam ni primijetila da ga nema. Pomislila sam da je sreo nekog poznatog, možda se zadržao na kavi kod Ivice iz pekare. Ali kad je prošlo podne, a Daria još nije bilo, srce mi je počelo lupati kao ludo. Zvala sam ga na mobitel, ali bio je isključen. U meni se počela buditi ona stara tjeskoba koju sam osjećala još kao dijete kad bi otac kasnio iz kafane.

Do večeri sam već obavijestila njegovu sestru Marinu i našeg susjeda Jasmina. “Ma sigurno je nešto iskrslo, znaš kakav je Dario, uvijek kasni,” pokušavala me utješiti Marina, ali u njenim očima sam vidjela isti strah koji je stezao i moje grlo. Jasmin je odmah predložio da obiđemo kvart. Prošli smo sve pekare, kafiće, čak i kladionicu gdje je Dario znao svratiti. Nitko ga nije vidio.

Te noći nisam spavala. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, zureći u njegovu šalicu za kavu. U glavi su mi se rojile najgore misli: nesreća, otmica, možda je pao negdje… ili još gore. Sutradan sam otišla na policiju. “Gospođo Ana, odrasli ljudi imaju pravo nestati ako žele,” rekao mi je policajac s umornim očima. “Ali moj muž nikad ne bi otišao bez riječi!” viknula sam kroz suze.

Dani su prolazili u magli. Ljudi su počeli šaptati iza leđa. “Možda ga je žena otjerala,” čula sam jednom u trgovini. Drugi su nagađali da je upao u dugove ili pobjegao s ljubavnicom. Svaka riječ bila mi kao nož u srce. Mama mi je dolazila svaki dan, donosila juhu i pokušavala me natjerati da jedem. “Ana, moraš biti jaka zbog sebe,” govorila bi tiho.

Najgore su bile noći. Ležala bih na njegovoj strani kreveta, grleći njegov jastuk i moleći Boga da mi ga vrati. Svaki put kad bi zazvonio telefon, srce bi mi preskočilo od nade – ali uvijek bi bio netko drugi: banka, rodbina iz Mostara, prijateljica iz djetinjstva koja nije znala što reći.

Godine su prolazile. Naučila sam živjeti s prazninom. Prijatelji su se povukli, umorni od moje tuge. Na poslu su me gledali sažaljivo, a šefica mi je jednom rekla: “Ana, vrijeme je da nastaviš dalje.” Ali kako nastaviti kad ne znaš što se dogodilo? Nisam imala ni grob na koji bih položila cvijeće.

Jednog dana, skoro pet godina nakon Darijevog nestanka, zazvonio je telefon. Bio je to nepoznat broj iz Zagreba. “Gospođo Ana? Ovdje inspektorica Ivana Kovačević iz PU Zagreb. Moramo razgovarati o vašem mužu.” Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica.

Sutradan sam sjela u autobus za Zagreb. Ruke su mi drhtale dok sam čekala u hodniku policijske postaje. Inspektorica Ivana bila je mlada žena s blagim glasom. “Vaš muž je pronađen,” rekla je tiho. “Živ je.” U meni se sve prelomilo – olakšanje, bijes, nevjerica.

“Gdje je? Što mu se dogodilo?” pitala sam kroz suze.

“Gospođo Ana… Vaš muž živi u Zagrebu pod drugim imenom. Ima novu obitelj – ženu i dvoje djece.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

“Ne… To nije moguće… Dario ne bi…” promucala sam.

“Imamo dokaze – dokumente, svjedoke… Žao mi je.” Ivana mi je pružila fotografiju: Dario s nekom ženom i djecom u parku Maksimir.

Nisam znala što osjećam – tuga, bijes ili olakšanje što napokon znam istinu? Vratila sam se kući prazna, kao da mi je netko iščupao dušu.

Mama me dočekala na vratima. “Ana… što si saznala?”

Nisam mogla govoriti. Samo sam joj pružila fotografiju.

“Sine moj…” šapnula je i zagrlila me kao dijete.

Dani nakon toga bili su najteži u mom životu. Ljudi su opet šaptali – sada su znali istinu. Neki su me žalili, drugi osuđivali: “Sigurno ga nije znala usrećiti.” Ali ja više nisam marila za njihove riječi.

Jedne večeri sjela sam sama na balkon s čašom vina i gledala svjetla grada. U meni više nije bilo ni mržnje ni ljubavi – samo umor i pitanje koje me proganjalo:

“Kako čovjek može tako lako izbrisati cijeli jedan život? I što ostaje od nas kad nas oni koje volimo napuste bez objašnjenja?”

Što biste vi učinili na mom mjestu? Može li se ikada oprostiti takva izdaja?