Moj muž me ostavio zbog druge žene. Petnaest godina kasnije, pokucao je na moja vrata tražeći pomoć.

“Zašto si to napravio, Damire? Zašto baš ona?” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, gledajući ga kako skuplja svoje stvari. Nije me mogao pogledati u oči. Samo je šutio, a ja sam osjećala kako mi se svijet ruši pod nogama. Naša kćer, Lana, imala je tada samo devet godina. Sjedila je na stepenicama, grčevito stežući plišanog medu, ne shvaćajući zašto tata odlazi.

Damir je otišao zbog Ivane, žene koju sam smatrala prijateljicom. Uvijek je bila prisutna na našim druženjima, uvijek spremna pomoći, uvijek s osmijehom. Nikad nisam posumnjala. Kad sam saznala, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Prijatelji su šaptali iza leđa, susjedi su me gledali sažaljivo. U malom gradu poput Osijeka, svi sve znaju. “Bit će ti bolje bez njega,” govorila mi je mama, ali nisam joj vjerovala. Godinama sam se borila s osjećajem izdaje i srama.

Nakon razvoda, život nije bio lak. Radila sam dva posla – u školi kao nastavnica hrvatskog jezika i navečer u knjižari. Lana je često bila sama kod kuće ili kod moje sestre Mirele. Ponekad bih je zatekla kako sjedi pred televizorom s ugašenim svjetlima, tiha i povučena. “Mama, hoće li tata doći sutra?” pitala bi me prije spavanja. Nisam znala što da joj kažem.

Godine su prolazile. Damir se preselio u Sarajevo s Ivanom. Povremeno bi nazvao Lanu, ali pozivi su postajali sve rjeđi. Ja sam se trudila biti jaka zbog nje, ali noću bih plakala u jastuk. Prijateljice su mi govorile da pronađem nekog novog, ali nisam mogla vjerovati nikome. Povjerenje je bilo uništeno.

Lana je odrasla u predivnu mladu ženu. Upisala je medicinu u Zagrebu i ponosila sam se njome više nego ikad. Naša veza je bila snažna, ali osjećala sam da joj nedostaje očinska figura. Ponekad bi mi rekla: “Mama, ne zamjeri tati. Ljudi griješe.” Nisam joj znala objasniti koliko boli ostaje nakon takve izdaje.

Jednog kišnog listopadskog popodneva, dok sam slagala knjige u knjižari, zazvonio je mobitel. Nepoznat broj iz Bosne. “Gordana? Ovdje Damir… Molim te, možemo li razgovarati?” Glas mu je bio promukao i slomljen. Srce mi je preskočilo.

Nisam mu odgovorila odmah. Tjedan dana kasnije, dok sam kuhala večeru, začulo se kucanje na vratima. Otvorila sam – Damir je stajao na pragu, stariji i umorniji nego što sam ga pamtila. Kiša mu je natopila kaput, a oči su mu bile crvene.

“Gordana… Trebam tvoju pomoć,” rekao je tiho.

Zanijemila sam. Lana je upravo došla iz Zagreba na vikend i stajala iza mene, gledajući oca kojeg nije vidjela godinama.

“Što ti treba?” upitala sam hladno.

Sjeo je za stol i počeo pričati: Ivana ga je ostavila zbog mlađeg muškarca. Ostao je bez posla nakon što je firma propala. Nema gdje otići, nema kome. “Znam da nemam pravo tražiti ništa od tebe… ali Lana mi je sve što imam,” rekao je kroz suze.

Lana ga je zagrlila bez riječi. Ja sam stajala sa strane, osjećajući bijes i sažaljenje istovremeno.

Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike prošlosti: Damir kako odlazi, Lana koja plače, ja koja skupljam komadiće svog života. Sada me taj isti čovjek moli za pomoć.

Sljedećih dana Damir je boravio kod nas dok nije pronašao privremeni smještaj kod prijatelja iz mladosti – Edina iz Tuzle. Lana mu je pokušavala oprostiti i nadoknaditi izgubljeno vrijeme; išli su zajedno u šetnje uz Dravu, razgovarali satima.

Mene su svi pitali: “Zašto mu pomažeš? Zar si zaboravila što ti je napravio?” Nisam zaboravila – ali nisam htjela biti osoba koja okreće leđa kad netko padne na dno.

Jedne večeri Damir i ja ostali smo sami u kuhinji.

“Gordana… Znam da ne mogu ispraviti prošlost. Znam da sam te povrijedio više nego što možeš zamisliti. Ali hvala ti što si čovjek kad ja nisam bio,” rekao je tiho.

Gledala sam ga dugo bez riječi.

“Damire… oprost nije zaborav. Oprost znači da puštam prošlost da ode – zbog sebe, ne zbog tebe,” odgovorila sam.

Nakon nekoliko tjedana Damir se preselio u mali stan na periferiji grada. Lana ga redovito posjećuje; ja sam nastavila svoj život – ali nešto se promijenilo u meni. Više ne osjećam gorčinu ni mržnju; osjećam mir.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam mu pomogla? Je li moguće oprostiti nekome tko ti je uništio život? Ili smo svi mi samo ljudi koji griješe i traže drugu priliku?