Moj muž odbija raditi s mojim ocem, a ne može pronaći posao: Kako smo zajedno prebrodili krizu

“Neću raditi kod tvog oca, Jasmina! Ne mogu!” Ivan je tresnuo šalicu o stol tako jako da je kava špricnula po stolnjaku. Pogledala sam ga, srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Već treći mjesec nismo platili režije, a hladnjak je zjapio prazan. Moja mama je svaki dan zvala i pitala: “Jeste li dobro? Treba li vam šta?” Nisam imala snage priznati joj da nam je teško.

Ivan je prije radio u jednoj poznatoj firmi u Sarajevu. Njegov šef, Adnan, bio mu je prijatelj s fakulteta. Sve je bilo super dok Adnana nisu premjestili u Mostar, a na njegovo mjesto došao je novi direktor, Stjepan. Stjepan nije volio nikoga tko nije iz Zagreba. Prvi dan ga je Ivan pitao: “Mogu li dobiti slobodan dan za rođendan sina?” Stjepan ga je pogledao kao da traži nemoguće. “Ovdje se radi, a ne slavi!” odgovorio mu je hladno. Nakon toga, Ivanova plaća je smanjena, bonusi su nestali, a atmosfera na poslu postala je nepodnošljiva.

Jednog dana Ivan se vratio kući ranije nego inače. Sjeli smo za kuhinjski stol. “Dao sam otkaz,” rekao je tiho. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama miče. Naša mala kćerka Lana igrala se u kutu s lutkama, nesvjesna svega. “Naći ću nešto bolje, obećavam,” rekao je Ivan, ali u njegovim očima vidjela sam strah.

Prošli su mjeseci. Ivan je slao životopise svuda – od Tuzle do Splita. Odlazio na razgovore, vraćao se kući s još jednim odbijanjem. Svaki put kad bi zazvonio telefon, nadala sam se dobrom vijestima. Umjesto toga, čula bih ga kako šapće: “Opet ništa.” Počeli smo se svađati zbog sitnica. Jedne večeri, dok smo večerali juhu iz vrećice, rekla sam mu: “Moj tata ti nudi posao u njegovoj građevinskoj firmi. Zašto ne prihvatiš?” Ivan me pogledao kao da sam ga izdala.

“Neću biti predmet tračeva! Svi će reći da sam nesposoban i da me tvoj tata spašava!” viknuo je. Znala sam da ga boli ponos, ali nisam mogla više gledati kako propadamo. Otac me zvao svaki drugi dan: “Jasmina, reci Ivanu da dođe barem na razgovor. Treba mi netko pouzdan.” Nisam znala što da radim – bila sam rastrgana između muža i oca.

Jedne noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Lana diše u snu i razmišljala o svemu što smo prošli. Sjetila sam se dana kad smo se vjenčali u maloj crkvi u Travniku, kad smo obećali jedno drugome da ćemo biti zajedno i u dobru i u zlu. Ali nitko nas nije pripremio na ovakvo zlo.

Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Ivanom iskreno, bez ljutnje. Sjeli smo na balkon dok je sunce izlazilo iznad Trebevića.

“Ivane, znam da ti nije lako. Znam da te boli što ne možeš naći posao kakav želiš. Ali nisi manje vrijedan ako prihvatiš pomoć. Tata te poštuje, zna koliko si sposoban. Nećeš raditi za njega – radit ćeš s njim.” Suze su mi navrle na oči.

Ivan je šutio dugo. Onda je tiho rekao: “Bojim se da ću izgubiti sebe ako pristanem na to.”

“Izgubit ćeš nas ako ovako nastavimo,” odgovorila sam iskreno.

Te večeri otišao je kod mog oca na razgovor. Vratio se kasno, ali prvi put nakon dugo vremena imao je osmijeh na licu.

“Prihvatio me kao ravnopravnog partnera,” rekao mi je. “Dao mi je priliku da vodim jedan projekt u Zenici.”

Nije bilo lako – ljudi su pričali svašta po selu: “Vidi ga, zet kod tasta radi!” Ali Ivan se trudio više nego ikad prije. Učio je nove stvari, radio vikendima, donosio kući kruh i mlijeko s osmijehom.

Nakon godinu dana uspjeli smo vratiti dugove i Lana je dobila svoj prvi bicikl. Ivan i moj otac postali su pravi prijatelji – zajedno su išli na pecanje i pričali o svemu osim o poslu.

Ponekad se još uvijek bojim budućnosti, ali naučila sam da ponos ne hrani obitelj i da ljubav znači podržati jedno drugo kad je najteže.

Pitam se – koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja i vlastitog ponosa? Možemo li ikada naučiti tražiti pomoć bez srama?