Moj muž škrtac: Može li ljubav preživjeti kad novac postane važniji od svega?
“Opet si kupila kavu u kafiću? Znaš li koliko to košta mjesečno, Ivana?” – grmio je Dario dok sam još skidala kaput. Njegov pogled bio je hladan, a ruke prekrižene na prsima. U tom trenutku, dok sam stajala na pragu našeg stana u Novom Zagrebu, osjećala sam se kao dijete koje je uhvaćeno u krađi, a ne kao žena koja je nakon napornog dana samo poželjela pet minuta mira.
“Dario, to je samo kava. Nisam kupila torbu, nisam otišla na frizuru… Samo sam sjela s Anom na pola sata. Trebalo mi je malo zraka.”
“Malo zraka? Znaš li koliko nas to zraka godišnje košta? Zbroji sve te kave, sokove, gluposti… Mogli bismo otići na more dva tjedna!”
U meni je ključalo. Nisam imala snage za još jednu raspravu o novcu. Uvijek novac. Svaka kuna, svaka lipa, svaki račun – sve je prolazilo kroz Darijeve ruke i njegovu strogu kontrolu. Ponekad sam se osjećala kao da živim s knjigovođom, a ne s mužem.
Naša priča nije uvijek bila ovakva. Kad smo se upoznali na fakultetu u Rijeci, Dario je bio duhovit, pažljiv i pun planova. Oboje smo sanjali o putovanjima, vikendicama na Plitvicama, velikoj obitelji. Prve godine braka bile su ispunjene smijehom i sitnim radostima – zajedničkim večerama, izletima na Krk, spontanim poklonima bez povoda. Ali onda je Dario dobio otkaz u banci. Tada je sve krenulo nizbrdo.
“Moramo stegnuti remen,” rekao mi je te večeri dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. “Ne znam kad ću opet naći posao.”
Razumjela sam ga. I ja sam radila u školi na određeno vrijeme, stalno pod stresom hoće li mi produžiti ugovor. Prvih mjeseci štednja nam je bila zajednički cilj – prestali smo izlaziti, kupovali smo samo osnovno, čak smo prodali Darijev skupi bicikl. Ali kad se Dario zaposlio kao računovođa u jednoj firmi, štednja nije nestala. Naprotiv, postala je njegova opsesija.
“Zašto ne možemo otići u kino kao svi normalni ljudi?” pitala sam ga jednom prilikom.
“Imamo televizor doma. Zašto bacati novac?”
S vremenom su se naši razgovori sveli na popise za trgovinu i analize računa. Svaki moj pokušaj da predložim nešto novo završio bi njegovim proračunima i odbijanjem.
Najgore mi je bilo kad su došli moji roditelji iz Osijeka na vikend. Mama je donijela domaće kolače, tata vino iz podruma. Dario ih je dočekao s osmijehom, ali čim su otišli, počeo je brojati koliko nas je taj posjet koštao – struja za pećnicu, voda za pranje suđa, benzin za njihov auto.
“Zar ti ništa nije sveto?” pitala sam ga kroz suze.
“Sveti su mi naši računi! Ako ih ne budemo plaćali na vrijeme, završit ćemo na ulici!”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Darija kako mirno diše pored mene i pitala se gdje je nestao onaj muškarac kojeg sam voljela. Jesam li ja kriva što ga više ne prepoznajem?
Moja prijateljica Ana često me zvala na kavu ili šetnju po Jarunu. Znala je da mi treba bijeg iz kuće.
“Ivana, ne možeš ovako cijeli život,” rekla mi je jednom dok smo sjedile na klupi.
“Znam… Ali što da radim? Volim ga još uvijek, ali osjećam se kao zatvorenica. Sve što poželim – nova haljina, vikend izlet, čak i običan ručak vani – postaje razlog za svađu.”
Ana me gledala sažaljivo: “Možda bi trebala razgovarati s nekim stručnim? Ili barem s njim ozbiljno popričati…”
Pokušala sam više puta. Svaki put bi završilo isto – Dario bi me uvjeravao da pretjerujem, da sam nezahvalna i da ne razumijem koliko je teško preživjeti danas u Hrvatskoj.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, naš sin Luka (7) došao je do mene s crtežom.
“Mama, nacrtao sam nas kako idemo na more! Hoćemo li ove godine stvarno ići?”
Stisnula sam usne i pogledala Darija koji je sjedio za stolom s kalkulatorom.
“Vidjet ćemo, Luka… Tata će odlučiti.”
Luka je spustio glavu i otišao u svoju sobu. U meni se nešto slomilo.
Te noći sam sjela za kompjuter i počela tražiti informacije o bračnim savjetovalištima i razvodu. Srce mi je tuklo kao ludo – nisam željela razvod, ali nisam više mogla ovako živjeti.
Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s Darijem o našim osjećajima, o Luki, o tome kako se osjećam nevidljivo i nevažno. On bi samo odmahivao rukom:
“Sve će biti dobro kad otplatimo kredit! Još samo pet godina!”
Pet godina… Pet godina života u sjeni tuđih strahova i opsesija.
Jednog jutra probudila sam se s glavoboljom i osjećajem praznine. Pogledala sam Darija kako sprema papire za posao i shvatila da više ne mogu čekati da se nešto promijeni samo od sebe.
“Dario,” rekla sam tiho dok je navlačio jaknu, “ako se nešto ne promijeni među nama… ja odlazim. Ne mogu više ovako.”
Zastao je na vratima, zbunjen i ljut: “Zbog čega? Zbog par kava i haljina?”
“Ne,” odgovorila sam mirno. “Zbog toga što više ne znam tko sam pored tebe. Zbog toga što naš sin crta more koje nikad ne vidi. Zbog toga što ljubav nije Excel tablica.”
Nije ništa rekao. Samo je izašao iz stana.
Dani su prolazili u tišini. Dario se povukao u sebe još više nego prije. Luka me pitao hoćemo li tata i ja biti zajedno zauvijek.
Ne znam odgovor na to pitanje.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti nekoga tko voli novac više od života? Gdje prestaje štednja a počinje sebičnost? Što biste vi učinili na mom mjestu?