Moj muž, škrtac: Sanjam o razvodu

“Jasmina, zašto si opet kupila tu skupu kavu? Zar ti nije dosta obična?” Damirov glas odzvanjao je kroz kuhinju, hladan i oštar kao nož. Stajala sam pored štednjaka, držeći vrećicu kave u ruci, osjećajući kako mi se obrazi crvene od srama i bijesa. “Damire, to je samo kava. Ne pijem je svaki dan, a znaš da mi je to mali užitak…” pokušala sam tiho, ali on je već odmahnuo rukom i sjeo za stol, mrmljajući nešto sebi u bradu o rasipnosti i neodgovornosti.

Taj prizor nije bio ništa novo. Već godinama, svaki moj pokušaj da sebi priuštim nešto sitno – novu knjigu, kremu za lice, čak i običan ručak s prijateljicom – završavao je istom scenom. Damir je bio škrt na svemu, osim na riječima kritike. Na početku braka, mislila sam da je to samo faza, da će proći kad se malo stabiliziramo, kad otplatimo kredit za stan, kad dobijemo djecu. Ali godine su prolazile, a Damirova škrtost je rasla, gušeći svaki tračak radosti u našem domu.

Sjećam se kad smo se tek upoznali. Bio je šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Vodio me na Kalemegdan, kupovao mi ruže na pijaci, pričao o planovima za budućnost. Moja mama, rođena Sarajka, govorila je: “Jasmina, pazi da ti ne bude previše dobar na početku, znaš kako to ide…” Nisam je slušala. Bila sam zaljubljena, vjerovala sam da je Damir čovjek mog života. Vjenčali smo se u maloj sali na Zvezdari, okruženi prijateljima i rodbinom. Prve godine bile su lijepe, ali čim smo se uselili u naš stan, Damir se promijenio.

Počelo je s malim stvarima. “Zašto trošiš toliko na voće? Možeš kupiti jabuke na akciji.” “Ne treba ti nova jakna, prošlogodišnja je još dobra.” “Zašto bi išla kod frizera, možeš sama ošišati vrhove.” Svaki moj pokušaj da živim normalno bio je dočekan s prigovorima. Prijateljice su mi govorile da pretjerujem, da su svi muškarci takvi, ali ja sam osjećala kako se polako gubim. Počela sam skrivati račune, lagati gdje sam bila, osjećati se kao dijete koje je uhvaćeno u laži.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko računa za struju, sjela sam na balkon i zaplakala. Pogledala sam svjetla Beograda, sjetila se djetinjstva u Sarajevu, mirisa bakine pite i smijeha moje sestre Lejle. U tom trenutku, Damir je izašao na balkon. “Šta sad plačeš? Zar ti nije dobro? Imaš stan, imaš muža, imaš posao. Šta ti još fali?” Pogledala sam ga kroz suze i prvi put nisam imala snage odgovoriti. Osjećala sam se kao da sam zarobljena u tuđem životu.

Moja sestra Lejla često me zove iz Zagreba. “Jasmina, dođi kod mene na vikend, malo da se odmoriš od svega.” Damir uvijek ima izgovor: “Šta ćeš ti tamo, trošit pare na put?” Počela sam izbjegavati razgovore o novcu, ali on je uvijek nalazio način da me podsjeti na svaku kunu, svaki dinar koji sam potrošila. Čak i kad sam mu predložila da idemo zajedno na more, rekao je: “Šta će nam more, imamo Adu Ciganliju, to je isto voda.”

Najgore je bilo prošle zime, kad sam ostala bez posla. Firma je propala, a ja sam mjesecima tražila novi posao. Damir nije pokazao ni trunku suosjećanja. “Sad ćeš vidjeti kako je kad nemaš svoje pare. Moraš naučiti štedjeti.” Umjesto da mi pruži podršku, osjećala sam se još manje vrijednom. Počela sam sumnjati u sebe, u svoje sposobnosti, u svoju vrijednost kao žene.

Jednog dana, dok sam čistila ormare, pronašla sam kutiju s našim starim fotografijama. Na jednoj smo Damir i ja na Avali, smijemo se, držimo se za ruke. Pogledala sam tu sliku i zapitala se gdje su nestali ti ljudi. Gdje sam nestala ja? Počela sam pisati dnevnik, bilježiti svaki trenutak tuge, svaku sitnicu koja me povrijedila. Pisanje mi je postalo jedini način da ostanem pri zdravoj pameti.

Moja mama je jednom došla u posjetu. Sjela je za kuhinjski stol, pogledala me i tiho rekla: “Jasmina, dijete moje, život je prekratak da ga provedeš nesretna. Nije sramota otići kad više nemaš šta dati.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam razmišljati o razvodu, ali svaki put kad bih skupila hrabrost, Damir bi postao ljubazan, donio bi mi cvijeće, skuvao kavu. Kao da je znao kad sam na rubu. Ali ta ljubaznost je trajala samo dan-dva, a onda bi se sve vratilo na staro.

Jedne večeri, dok sam sjedila u mraku dnevne sobe, Damir je ušao i upalio svjetlo. “Jasmina, jesi li platila račun za vodu?” Glas mu je bio hladan, bez trunke brige. Pogledala sam ga i tiho rekla: “Jesam, Damire. Sve sam platila. I još nešto – platila sam i cijenu ovog braka. Skupo sam je platila, vjeruj mi.” On je samo slegnuo ramenima i otišao u sobu, kao da nije čuo ništa.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – osmijeh, samopouzdanje, radost. Razmišljala sam o svemu što bih mogla dobiti – mir, slobodu, možda novu ljubav. Ujutro sam ustala, obukla se i otišla kod Lejle u Zagreb. Damiru sam ostavila poruku: “Moram pronaći sebe. Ne znam hoću li se vratiti.”

Sada sjedim u Lejlinom stanu, gledam kroz prozor na kišni Zagreb i pitam se: Jesam li ja ta koja je pogriješila što sam toliko dugo čekala? Ili je vrijeme da izaberem sebe i svoju sreću, bez obzira na cijenu? Šta vi mislite, je li bolje ostati zbog navike ili otići zbog sebe?