Moj sin se vratio kući nakon razvoda – hoće li ikad opet pronaći sreću?

“Dario, jesi li gladan?” – pitala sam ga tiho, dok je sjedio na rubu kreveta, zureći u prazno kroz prozor našeg malog stana na Grbavici. Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima, kao da ga ni vlastita glad više ne zanima. Prije samo godinu dana, moj sin je bio nasmijan, pun života, s planovima za budućnost. Danas, nakon razvoda od Lejle, vratio se meni – svojoj majci – kao slomljen čovjek.

Sjećam se kad mi je prvi put rekao da se razvodi. Sjeli smo za kuhinjski stol, on je drhtavim rukama vrtio šalicu kave. “Mama, ne ide više. Lejla i ja… jednostavno smo se izgubili.” U njegovim očima bila je tuga koju nisam znala kako izbrisati. “Dario, ljubavi, život nije uvijek fer. Ali nisi ti kriv za sve,” pokušala sam ga utješiti, ali znam da su moje riječi samo klizile niz njega kao kiša niz prozor.

Od tada je prošlo šest mjeseci. Dario je izgubio posao u banci, jer više nije mogao podnijeti stres. Prijatelji su se prorijedili – neki su stali uz Lejlu, neki su jednostavno nestali. Naš mali stan postao je njegov zaklon, ali i zatvor. Svaki dan gledam kako sjedi satima pred televizorom, a oči mu ostaju prazne.

“Dario, hajde da prošetamo do Miljacke? Zrak će ti goditi,” predložila sam jedno jutro. Pogledao me kao da sam mu predložila da ode na Mars. “Ne mogu danas, mama. Možda sutra.” Ali sutra nikad ne dođe.

Ponekad ga čujem kako noću plače. Misli da ne znam, ali svaka majka zna kad joj dijete pati. Srce mi se cijepa svaki put kad ga vidim tako izgubljenog. Pokušavam ga ohrabriti – kuham mu omiljene sarme, donosim mu novine s oglasima za posao, pričam mu o susjedima i njihovim sitnim radostima. Ali ništa ne dopire do njega.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako razgovara na telefon. “Ne znam više tko sam… Sve što sam gradio nestalo je preko noći…” Glas mu je bio slomljen. Kad je završio razgovor, prišla sam mu i zagrlila ga. “Dario, sine, nisi sam. Imaš mene.” Osjetila sam kako mu tijelo drhti pod mojim rukama.

Nekad se pitam gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li ga previše štitila? Jesam li ga trebala pustiti da više riskira? Moja sestra Jasna mi često govori: “Pusti ga da padne, samo tako će naučiti ustati.” Ali kako da pustim svoje dijete kad vidim koliko pati?

Jednog dana stigla je poruka od Lejle. “Dario, možemo li popiti kavu? Trebamo razgovarati o nekim stvarima.” Vidjela sam kako mu ruke drhte dok čita poruku. “Što želi?” pitao me tiho. “Možda želi zatvoriti to poglavlje… ili ga opet otvoriti,” rekla sam oprezno.

Sutradan se vratio s tog susreta još tiši nego prije. “Lejla ima novog dečka,” rekao je kratko i otišao u svoju sobu. Zatvorio je vrata i dugo nije izlazio.

Tih dana sam često razgovarala s prijateljicom Senadom iz zgrade. “Znaš, Amira, muškarci teže podnose poraze nego mi žene. On mora pronaći svoj put sam,” rekla mi je dok smo pile kafu na balkonu. Znam da je u pravu, ali teško mi je gledati ga tako slomljenog.

Jedne večeri, dok smo gledali vijesti, Dario je iznenada rekao: “Mama, misliš li da ću ikad opet biti sretan?” Pogledala sam ga i osjetila suze u očima. “Sine, sreća nije nešto što ti netko drugi može dati ili uzeti. Moraš je pronaći u sebi.” Nasmiješio se prvi put nakon dugo vremena – slab osmijeh, ali ipak osmijeh.

Počeo je izlaziti iz stana – prvo kratke šetnje do obližnje pekare, pa duže šetnje do starog mosta na Miljacki. Jednog dana donio je doma letak za tečaj fotografije u Domu kulture. “Možda bih mogao probati ovo,” rekao je nesigurno. Srce mi je poskočilo od radosti.

Polako se vraćao životu. Prijavio se za posao u knjižari i dobio ga na pola radnog vremena. Počeo je pričati o knjigama koje čita i ljudima koje upoznaje na tečaju fotografije. Još uvijek ima dana kad se povuče u sebe, ali sada barem vidim tračak nade u njegovim očima.

Nedavno smo zajedno sjedili na klupi ispred zgrade i gledali zalazak sunca nad Sarajevom. “Mama, hvala ti što si bila uz mene kad sam bio na dnu,” rekao mi je tiho. Zagrlila sam ga i osjetila kako mi srce ispunjava toplina.

Ali ponekad se još uvijek pitam: Hoće li moj Dario ikad potpuno zacijeliti? Hoće li opet voljeti i biti voljen? Je li dovoljno što mu pružam svoju ljubav ili bi trebao tražiti sreću negdje dalje?

Što vi mislite – može li čovjek nakon svega ponovno pronaći sreću ili su neki ožiljci previše duboki?