Moj sin želi da mu čistim stan… za novac: Priča jedne majke
“Mama, možeš li nam dolaziti čistiti stan? Naravno, platit ćemo ti kao i svakoj drugoj čistačici.”
Te riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u šalicu kave koja se već ohladila. Matija, moj sin, moje dijete koje sam nosila devet mjeseci, podizala sama nakon što nas je njegov otac napustio, sada mi nudi novac da mu čistim stan. Nisam znala bih li se smijala ili plakala.
“Zar ti stvarno misliš da sam ja tvoja čistačica?” upitala sam ga, glasom koji je drhtao od bijesa i tuge. Tamara, njegova supruga, sjedila je pored njega na kauču, šutjela je i gledala u pod. U toj tišini čula sam kako mi srce puca.
“Mama, nije to ništa loše… Znaš da oboje radimo puno, nemamo vremena, a ti si ionako često kod nas. Pa rekli smo – bolje da damo tebi nego nekoj strankinji,” pokušao je objasniti Matija, ali njegove riječi su me još više boljelo.
Sjetila sam se svih onih noći kad sam radila po dvije smjene u bolnici, samo da njemu mogu kupiti knjige i platiti instrukcije iz matematike. Sjetila sam se kako sam mu prala rane kad bi pao s bicikla, kako sam mu kuhala omiljenu juhu kad bi bio bolestan. Zar je sve to sada svedeno na satnicu i isplatu na ruke?
“Znaš li ti koliko sam se žrtvovala za tebe? Koliko sam puta preskočila ručak da bih tebi mogla dati za užinu?” pitala sam ga kroz suze. Tamara je tada podigla pogled i tiho rekla: “Vesna, nismo htjeli da se osjećaš loše. Samo… stvarno nam treba pomoć.”
Ali meni nije trebala pomoć. Trebala mi je zahvalnost. Trebalo mi je poštovanje. Trebalo mi je da me moj sin vidi kao majku, a ne kao osobu koju može unajmiti kad mu zatreba.
Otišla sam iz njihovog stana bez riječi. Hodala sam ulicama Sarajeva, osjećajući se kao stranac u vlastitom životu. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti – Matija s prvim zubom, Matija na maturi, Matija koji mi govori: “Mama, ti si najbolja na svijetu.” Gdje je nestao taj dječak?
Narednih dana nisam odgovarala na njegove pozive. Nisam mogla. Svaki put kad bih vidjela njegovo ime na ekranu, srce bi mi preskočilo od boli. Moja prijateljica Sanja pokušala me utješiti: “Vesna, možda on to nije mislio loše. Danas su mladi drugačiji… Sve gledaju kroz novac i praktičnost.”
Ali ja nisam mogla prihvatiti tu praktičnost. Nisam mogla prihvatiti da je ljubav između majke i sina postala transakcija.
Nakon tjedan dana Matija je došao kod mene kući. Nije ni pozvonio – imao je još uvijek ključ od stana koji sam mu dala kad je bio dijete.
“Mama, molim te, razgovaraj sa mnom,” rekao je tiho dok je ulazio u kuhinju. Sjela sam nasuprot njega, šutjela.
“Znam da sam pogriješio. Nisam razmišljao kako ćeš se osjećati. Samo… Tamara i ja smo stalno pod stresom, posao nas ubija… Htio sam ti pomoći, znam da ti penzija nije velika…”
“Pomoći? Tako što ćeš mi dati novac da perem tvoje zahode?” prekinula sam ga oštro.
Matija je spustio glavu. “Znam da zvuči grozno kad tako kažeš… Ali nisam znao kako drugačije… Ti si uvijek bila tu za mene. Možda sam mislio da ćeš razumjeti…”
U tom trenutku shvatila sam – moj sin više ne zna što znači obitelj. Ili možda ja ne znam što znači biti majka u ovom novom svijetu gdje se sve mjeri novcem i vremenom.
“Matija, ja ću uvijek biti tvoja majka. I uvijek ću ti pomoći kad mogu. Ali neću uzeti novac za to što te volim,” rekla sam mu kroz suze.
On je ustao i zagrlio me prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam kako mu drhte ruke.
“Oprosti, mama. Nisam htio da te povrijedim. Samo… nekad ne znam kako dalje,” šapnuo je.
Te večeri dugo smo razgovarali o svemu – o prošlosti, o budućnosti, o tome kako se svijet promijenio i kako ni on ni ja ne znamo uvijek pronaći pravi put.
Ali jedno znam: ljubav se ne može platiti novcem. I nikada ne smije postati posao.
Ponekad se pitam – jesmo li mi roditelji sami krivi što smo djecu naučili da sve ima cijenu? Ili je ovo vrijeme jednostavno pregazilo ono što smo nekad zvali obitelj?
Što vi mislite – gdje smo pogriješili? Je li moguće vratiti povjerenje i toplinu u naše domove ili smo svi postali samo stranci pod istim krovom?