Moja bivša svekrva traži pola kuće: Bitka za slobodu i mir
“Neću ti dati ni kune više! Dosta mi je svega!” viknula sam, držeći mobitel toliko čvrsto da su mi prsti pobijelili. S druge strane linije, glas gospođe Ljubice bio je leden kao i uvijek: “Martina, pola te kuće pripada mom sinu, a time i meni. Neću dopustiti da me prevariš kao što si njega prevarila.”
Srce mi je lupalo kao ludo. Bila sam sama u stanu, još uvijek punom kutija i mirisa svježe boje. Razvod od Damira bio je težak, ali barem sam mislila da je to kraj mojih muka. Ali ne, njegova majka nije odustajala. Svaki dan novi poziv, nova prijetnja, nova ucjena.
Damir je otišao prije tri mjeseca. Otišao je tiho, bez riječi, ostavivši mi samo poruku na stolu: “Ne mogu više. Oprosti.” Nisam ga krivila – možda sam i ja bila kriva što smo se udaljili, što smo se pretvorili u dvoje stranaca pod istim krovom. Ali kad je otišao, ostavio mi je i sve dugove, sve račune, i – najgore od svega – majku koja nije znala pustiti.
Gospođa Ljubica bila je žena iz stare škole: stroga, ponosna, uvijek s osmijehom koji više podsjeća na prijetnju nego na toplinu. Kad sam se udala za Damira, mislila sam da ćemo biti obitelj. Ali ona me nikad nije prihvatila. “Ti si iz Sarajeva, a mi smo ovdje iz Osijeka – nije to isto,” znala bi reći pred svima na ručku. S vremenom sam naučila šutjeti.
Ali sada više nisam mogla šutjeti. Kuća u kojoj smo živjeli bila je na moje ime – moj otac ju je kupio kad sam se udala, kao dar za novi početak. Damir je bio upisan samo kao suvlasnik zbog kredita koji smo zajedno podigli. Kad smo odlučili prodati kuću nakon razvoda, dogovorili smo se da ćemo podijeliti novac pošteno – on će dobiti svoj dio kredita natrag, a ostatak ostaje meni. Ali gospođa Ljubica imala je druge planove.
“Martina, znaš li ti što znači poštenje? Moj sin je radio cijeli život za tu kuću! Ti si došla s koferom i sad bi sve uzela!” urlala je u slušalicu dok sam pokušavala objasniti da to nije istina.
“Gospođo Ljubice, vaš sin nije uplatio ni kunu više od mene. Sve račune sam ja plaćala zadnje dvije godine!”
“Lažeš! Ja znam kako to ide! Sve vi mlade danas samo gledate svoj interes!”
Nisam više imala snage. Spustila sam slušalicu i sklupčala se na podu između kutija. Suze su mi tekle niz lice dok sam razmišljala kako sam došla do ovoga. Moja majka u Sarajevu zvala me svaki dan: “Martina, dijete moje, vrati se kući. Ovdje si uvijek dobrodošla.” Ali nisam mogla otići – osjećala sam da bih tada priznala poraz.
Jedne večeri, dok sam slagala papire za odvjetnika, zazvonio je zvono na vratima. Otvorila sam vrata i ugledala Damira. Izgledao je starije nego prije nekoliko mjeseci – podočnjaci, neobrijan, poguren.
“Mogu li ući?” pitao je tiho.
Pustila sam ga unutra bez riječi. Sjeo je za stol i gledao u ruke.
“Mama ti opet prijeti?” pitao je nakon duge šutnje.
“Svaki dan,” odgovorila sam umorno.
Damir je uzdahnuo. “Znam da nije lako s njom. Ali ona misli da te štiti… ili mene, ne znam više ni ja.”
“Damire, ja samo želim mir. Ne želim ratovati s tvojom majkom do kraja života.”
On me pogledao prvi put u oči nakon dugo vremena. “Znaš li koliko puta sam htio otići još prije? Ali nisam mogao… zbog nje. Ona me držala krivnjom, kao što sad pokušava tebe.”
Osjetila sam kako mi se srce steže od tuge i bijesa istovremeno.
“Što ćemo sad?” pitala sam.
Damir je slegnuo ramenima. “Ja ću joj reći da prestane. Ali ne znam hoće li poslušati. Ona misli da ima pravo na sve što je moje… ili tvoje.”
Nakon tog razgovora osjećala sam se još praznije nego prije. Dani su prolazili u iščekivanju novih poziva, novih prijetnji sudom. Počela sam gubiti san; noću bih ležala budna i razmišljala o svemu što sam izgubila – ljubav, sigurnost, vjeru u ljude.
Jednog dana stiglo mi je pismo iz odvjetničkog ureda: gospođa Ljubica službeno traži polovicu novca od prodaje kuće jer smatra da ima pravo kao majka svog sina koji je bio suvlasnik. Ruke su mi drhtale dok sam čitala svaku riječ.
Nazvala sam svoju prijateljicu Ivanu iz Zagreba.
“Ivana, ne mogu više… Osjećam se kao da me svi vuku na svoju stranu. Što ako stvarno izgubim sve?”
Ivana me pokušala utješiti: “Martina, moraš se boriti za sebe! Nisi ti kriva što su oni takvi! Znaš koliko žena kod nas prolazi kroz isto? Samo hrabro!”
Te riječi su mi dale snagu da nastavim dalje. Odlučila sam angažirati odvjetnicu Mirelu iz Osijeka – ženu koja je već vodila slične slučajeve i znala kako funkcionira naš sustav.
Na prvom sastanku Mirela me pogledala ravno u oči: “Martina, ovo će biti prljava borba. Ali imaš pravo na svoj dio i nitko ti to ne može oduzeti bez dokaza. Samo moraš biti spremna na sve.” Kimnula sam glavom i potpisala punomoć.
Tjedni su prolazili u papirologiji, sastancima i beskrajnim razgovorima s odvjetnicima. Gospođa Ljubica nije odustajala – slala je pisma mojoj majci u Sarajevo, zvala susjede da pričaju protiv mene, širila glasine po cijelom kvartu.
Jednog dana srela sam ju na tržnici. Pogledala me s visoka i promrsila: “Vidjet ćeš ti još svoje! Pravda uvijek dođe na kraju!”
Vratila sam se kući drhteći od bijesa i nemoći. Ali nisam više plakala – nešto u meni se promijenilo. Počela sam vjerovati da zaslužujem mir, da imam pravo na novi početak bez tereta prošlosti.
Na sudu smo se gledale preko stola – ona s odvjetnikom iz poznate osječke kancelarije, ja s Mirelom kraj sebe. Sudac je postavljao pitanja, papiri su šuštali, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu.
Na kraju svega sudac je presudio: novac će biti podijeljen prema ugovoru o vlasništvu i kreditima – gospođa Ljubica nema pravo na ništa osim ako njezin sin ne odluči svoj dio dati njoj osobno.
Kad smo izašli iz sudnice, Mirela me zagrlila: “Pobijedila si! Sad možeš napokon disati punim plućima!”
Stajala sam ispred zgrade s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno. Izgubila sam mnogo – ali dobila sam sebe natrag.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo boriti se za mir kad cijena može biti gubitak cijele obitelji? Gdje završava dužnost prema drugima i počinje briga za sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?