Moja djeca su me pozvala da ostanem, ali su mi skoro prodala kuću iza leđa
“Mama, moraš razmisliti o tome da dođeš kod mene. Ne možeš više sama!” – vikala je Sanja kroz slušalicu, dok sam ja pokušavala dohvatiti šalicu čaja s drhtavim rukama. U tom trenutku, sunce je zalazilo iza stare trešnje u dvorištu, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. Nisam željela biti teret, ali nisam ni željela napustiti svoj dom.
Prošla godina bila je najgora u mom životu. Prvo sam završila tri tjedna u bolnici zbog upale pluća, a onda sam, još iscrpljena, pala u hodniku i slomila kuk. Od tada, svaki korak bio je borba. Fizioterapeutica Ivana dolazila je tri puta tjedno, a susjeda Mara mi je donosila kruh i mlijeko. Djeca su mi dolazila vikendom – Sanja iz Zagreba, a Damir iz Osijeka – ali uvijek su žurili, uvijek s mobitelom na uhu.
Jednog dana, dok sam sjedila na verandi i gledala lastavice kako se vraćaju pod krov, Sanja je sjela pored mene. “Mama, ozbiljno ti kažem – kod mene imaš svoju sobu. Ne moraš više brinuti o ničemu. Damir i ja smo razgovarali…”
Prekinula sam je: “Sanja, ovo je moj dom. Ovdje sam provela cijeli život s tvojim ocem. Ovdje ste vi odrasli. Kako da sve to ostavim?”
Pogledala me s tugom i nervozom. “Ali mama, što ako ti se opet nešto dogodi? Što ako padneš? Ja ne mogu svaki dan dolaziti iz Zagreba!” Nije shvaćala da mi nije potrebna samo pomoć – trebala mi je sigurnost da još uvijek nešto vrijedim.
Nekoliko tjedana kasnije, dok sam pokušavala otvoriti staklenku pekmeza, zazvonio je telefon. Bio je to Damir. “Mama, imaš li ti možda stare papire od kuće? Trebaju mi neki podaci za poreznu.” Nisam ni slutila što se zapravo događa.
Nakon nekoliko dana, Mara mi je šapnula dok smo pile kavu: “Vidjela sam tvoju Sanju s nekim agentom za nekretnine ispred tvoje kuće prošli tjedan. Jesi li ti to znala?”
Krv mi se sledila u žilama. Nisam mogla vjerovati. Odmah sam nazvala Sanju. “Sanja, što si radila s agentom za nekretnine?”
Nastao je muk s druge strane linije. “Mama… htjeli smo samo vidjeti koliko vrijedi kuća. Znaš, ako bi se odlučila preseliti kod mene…”
“Bez mog znanja? Bez mog pristanka?” glas mi je drhtao od bijesa i tuge.
“Mama, ne dramatiziraj! Mi samo želimo najbolje za tebe!”
Spustila sam slušalicu i zaplakala kao dijete. Osjećala sam se izdano od vlastite djece. Sve te godine žrtvovanja, sve one neprospavane noći kad su bili bolesni… Zar je ovo zahvalnost?
Sljedećih dana nisam im odgovarala na pozive. Mara mi je donosila novine i hranu, a ja sam sjedila u tišini svog doma i gledala slike s vjenčanja, dječje crteže na zidu, stari ormar koji je moj muž napravio vlastitim rukama.
Jednog jutra Sanja je došla bez najave. Sjela je nasuprot mene za kuhinjski stol.
“Mama, molim te… Razumij nas. Bojimo se za tebe. Damir ima kredite, ja imam djecu… Ako bi prodali kuću, mogli bismo ti osigurati bolju njegu…”
Pogledala sam je ravno u oči: “A gdje ću ja biti? U nekoj sobi na kraju hodnika dok vi dijelite novac? Ova kuća nije samo cigla i beton – ovo je moj život!”
Sanja je zaplakala. “Nisam znala da će te toliko povrijediti… Samo smo htjeli pomoći.”
“Pomoć nije kad nekome uzmeš ono što mu najviše znači”, odgovorila sam tiho.
Nakon toga su me ostavili na miru nekoliko tjedana. Damir se javio porukom: “Mama, oprosti ako smo pogriješili. Samo želimo da si sigurna.” Nisam znala što da odgovorim.
Vrijeme je prolazilo sporo. Fizioterapeutica Ivana me bodrila: “Vi ste borac, gospođo Ljiljana! Još ćete vi plesati na unukovoj svadbi!” Smijala sam se kroz suze.
Jednog dana došao je odvjetnik kojeg sam sama pozvala. Sastavili smo oporuku i upisali zabranu prodaje kuće bez mog pristanka. Kad su Sanja i Damir to saznali, došli su zajedno.
“Mama, zar nam više ne vjeruješ?”
Pogledala sam ih oboje: “Vjerujem vam kao što vi vjerujete meni – samo kad vam odgovara.” Nastao je muk.
Danima nakon toga osjećala sam gorčinu i tugu. Znam da nisu zli – samo su uplašeni za sebe i mene. Ali gdje prestaje briga, a počinje sebičnost?
Sada sjedim na svojoj verandi, gledam zalazak sunca i pitam se: Je li moguće da obitelj izgubi povjerenje zbog straha i novca? Što biste vi učinili na mom mjestu?