Moje šezdesete: slavlje koje je razdvojilo moju obitelj
“Kako si mogla potrošiti sav novac na sebe, mama?” Tomislavov glas je drhtao od bijesa, a Marta je samo šutjela, stisnutih usana, gledajući kroz prozor moje male dnevne sobe. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale iznad šalice kave, shvatila sam da je sve ono što sam gradila godinama – povjerenje, bliskost, obiteljska toplina – nestalo u jednom danu.
Nikada nisam bila žena koja traži puno. Odrasla sam u malom selu kod Vinkovaca, gdje su se snovi mjerili veličinom vrta i brojem kokoši. Udala sam se mlada za Ivicu, ali on je otišao kad je Tomislav imao samo četiri godine. Ostala sam sama s djetetom i kreditom za stan u Osijeku. Radila sam kao medicinska sestra u smjenama, često preskakala ručkove i kupovala rabljene cipele, samo da Tomislav ima sve što mu treba. Nikad mu ništa nije falilo – barem sam se tako tješila.
Godine su prolazile. Tomislav je završio fakultet, zaposlio se u Zagrebu i oženio Martu. Ja sam ostala sama u Osijeku, ali nisam se žalila. Svaki Božić i Uskrs dolazili su kod mene, donosili unuku Laru i pričali mi o svojim planovima. Nikad nisam tražila ništa za sebe – ni pomoć, ni poklone. Štedjela sam svaku kunu koju sam mogla odvojiti od plaće i kasnije od mirovine. Imala sam samo jedan san: proslaviti svoj 60. rođendan kako dolikuje, s prijateljima iz mladosti, s pjesmom i plesom, s osmijehom koji će mi skinuti deset godina s lica.
Kad je došao taj dan, unajmila sam malu salu u restoranu na Dravi, naručila tamburaše i tortu s jagodama. Pozvala sam sve koje volim – i Tomislava i Martu, naravno. Lara je trčala oko stolova, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjećala da živim, da nisam samo majka ili baka, nego žena koja ima pravo na sreću.
Ali Tomislav i Marta su došli kasno i otišli prvi. Nisam tada znala zašto. Tek sutradan me nazvao.
“Mama, znaš li ti koliko nama treba novi auto? Marta svaki dan putuje na posao tramvajem sat vremena. Mogla si nam pomoći umjesto što si bacila novac na slavlje.”
Nisam znala što reći. U meni se borila tuga i bijes. Zar nisam cijeli život bila tu za njega? Zar nisam žrtvovala sve svoje želje zbog njega? Zar nemam pravo jednom misliti na sebe?
Marta mi je poslala poruku: “Nismo očekivali da ćeš biti tako sebična.”
Od tog dana prošlo je mjesec dana. Ne javljaju mi se. Lara mi šalje crteže poštom, ali ne dolaze više u Osijek. Susjede me gledaju ispod oka – valjda su čule priče. Moja sestra Ana kaže da sam bila hrabra što sam napokon učinila nešto za sebe, ali ja se osjećam kao da sam izdala vlastito dijete.
Ponekad sjedim sama u kuhinji i vrtim film unatrag: kako je bilo kad sam Tomislava vodila na more u Makarsku, kad sam mu kupovala knjige za školu umjesto nove jakne za sebe, kad sam radila prekovremeno da mu platim instrukcije iz matematike. Nikad nisam pitala što ja želim. Sada kad jesam – svi su protiv mene.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Lara.
“Bako, kad ćeš opet praviti onu tortu od jagoda?”
Glas mi je zadrhtao od suza.
“Ne znam, dušo… Možda uskoro.”
Zatvorila sam oči i pitala se: jesam li stvarno sebična? Ili je problem što djeca danas misle da roditelji žive samo za njih? Gdje je granica između ljubavi i žrtve?
Možda nisam savršena majka. Možda sam pogriješila što sam jednom stavila sebe na prvo mjesto. Ali zar svaka majka ne zaslužuje barem jedan dan sreće?
Što vi mislite – jesam li stvarno pogriješila? Je li sebičnost kad napokon poželiš nešto za sebe nakon života punog odricanja?