Na bolničkom krevetu saznala sam istinu: Između boli i izdaje
“Ne mogu vjerovati da si mi to napravio, Adnane!” povikala sam, glas mi je bio slab, ali riječi su odzvanjale hladnom bolničkom sobom. Ležala sam priključena na infuziju, iscrpljena od dana provedenih u borbi s upalom pluća, kad je Lejla, moja sestra, sjela kraj mene i šaptom izgovorila ono što mi je zauvijek promijenilo život: “Amra, moram ti nešto reći… Adnan te vara. Već mjesecima. S onom Eminom iz računovodstva. Svi znaju osim tebe.”
U tom trenutku, kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Nije me boljelo tijelo, nije me boljela bolest – boljela me duša. Pogledala sam kroz prozor bolnice u Sarajevu, gdje su se kapljice kiše slijevale niz staklo, i pitala se: kako je moguće da sam ja, Amra, žena koja je sve dala za svoju obitelj, završila ovako?
Adnan je došao kasnije tog dana. Donio mi je narandže i pokušao se nasmiješiti, ali ja sam ga gledala kao stranca. “Kako si?” pitao je tiho. “Kako sam?” ponovila sam, glas mi je drhtao. “Kako misliš da sam? Jesi li barem jednom pomislio na mene dok si bio s njom?” Njegovo lice je problijedjelo. “Amra… nije to tako…”
“Nije tako? Onda mi reci kako je!”
U sobi je zavladala tišina koju su prekidali samo zvukovi aparata i moj ubrzani dah. Nisam mogla vjerovati da čovjek kojeg sam voljela više od svega može biti toliko sebičan. Sjetila sam se svih onih noći kad sam ga čekala budna, uvjerena da radi prekovremeno zbog nas. Sjetila sam se kako sam mu kuhala omiljenu supu kad bi bio umoran, kako sam mu peglala košulje za posao. Sve te sitnice koje čine brak – sada su mi bile kao sol na ranu.
Lejla me držala za ruku dok sam plakala. “Znaš, Amra, nisi ti kriva. Muškarci su često kukavice kad treba reći istinu. Ali ti si jaka. Proći će ovo.”
Ali kako proći kroz nešto što te slomi iznutra? Kako oprostiti sebi što nisi vidjela znakove? Kako oprostiti njemu?
Dani su prolazili sporo. Medicinska sestra Mirela donosila mi je lijekove i često ostajala malo duže, pričajući o svojim problemima kod kuće. “Znaš, moj muž pije. Ali ja ne mogu otići zbog djece. Svaka ima svoju borbu,” rekla mi je jednom.
Jedne noći nisam mogla spavati. Gledala sam u plafon i razmišljala o svemu što sam izgubila – povjerenje, sigurnost, iluziju da smo Adnan i ja neraskidivi tim. Ujutro sam odlučila: neću više biti žrtva.
Kad su me otpustili iz bolnice, vratila sam se u naš stan na Grbavici. Sve je bilo isto – Adnanova jakna na vješalici, slike s ljetovanja u Makarskoj na zidu, miris njegove kave u zraku. Ali ništa više nije bilo isto u meni.
“Amra, možemo li razgovarati?” pitao je Adnan dok sam spremala stvari u ormar.
“Šta imaš reći što već ne znam? Da ti je žao? Da si pogriješio? To ništa ne mijenja.”
Sjeo je na rub kreveta i pokrio lice rukama. “Ne znam šta mi je bilo. Osjećao sam se izgubljeno… Ti si uvijek bila jaka, a ja…”
“A ti si tražio slabost u drugoj ženi?” prekinula sam ga.
Nisam ga više mogla gledati istim očima. U meni se rađala neka nova snaga – snaga žene koja zna da vrijedi više od tuđih laži.
Lejla me nagovarala da ga ostavim. “Imaš mene, imaš roditelje u Mostaru. Ne moraš trpjeti ovo.” Ali nije to bilo tako jednostavno. Imali smo zajednički život, kredit za stan, uspomene… Ipak, svaki put kad bi me pogledao, vidjela bih samo izdaju.
Jednog dana otišla sam kod psihologinje Ivane u Dom zdravlja na razgovor. “Amra, izdaja boli najviše jer ruši tvoju sliku o sebi i svijetu oko tebe,” rekla mi je. “Ali to nije tvoja krivnja. Imaš pravo biti ljuta, imaš pravo odlučiti što želiš dalje.” Plakala sam pred njom kao dijete.
Počela sam izlaziti s prijateljicama – Azra me vodila na kafu u Baščaršiju, Selma me tjerala da idem na jogu. Polako sam osjećala da dišem bez njega.
Adnan se trudio popraviti stvari – kupovao mi cvijeće, pisao poruke, molio za oprost. Ali povjerenje se ne može kupiti ni vratiti riječima.
Jedne večeri sjeli smo za stol kao dvoje stranaca.
“Amra, hoćeš li ikad moći oprostiti?” pitao je tiho.
Pogledala sam ga dugo i rekla: “Možda ću jednog dana oprostiti tebi… ali prvo moram oprostiti sebi što sam dozvolila da me slomiš.”
Te noći spavala sam sama prvi put nakon dvanaest godina braka. I prvi put nisam osjećala strah – osjećala sam mir.
Danas još uvijek učim kako voljeti sebe nakon svega što se dogodilo. Neki dani su teži od drugih; ponekad me pogodi val tuge kad vidim sretne parove na ulici ili kad čujem našu pjesmu na radiju. Ali znam da nisam sama – ima nas mnogo koje su prošle kroz isto.
Pitam se: Koliko nas još šuti o svojim ranama dok drugi misle da smo sretne? Koliko nas bira sebe tek kad više nemamo što izgubiti?