Nakon pedesete: Kad istina zaboli više od samoće
“Opet ideš?” pitala sam ga, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu dok je Ivan nervozno premetao stvari po ormaru. “Moram, Ljiljana. Klijent iz Rijeke, važan ugovor. Dva dana, najviše tri.” Poljubio me u čelo, kao uvijek, ali ovaj put njegov dah nije mirisao na kavu i cigarete, već na neki strani parfem. Zatvorio je vrata za sobom, a ja sam ostala sama s tišinom koja je postajala sve gušća.
Nekad sam voljela te trenutke mira. Djeca su odrasla, otišla svojim putem – Ana u Zagreb, Dino u Mostar. Kuća je bila tiha, a ja sam uživala u čaju i starim serijama. No, kako su Ivanovi “poslovi” postajali sve češći, tišina je počela boljeti. Počela sam brojati dane do njegovog povratka, a onda dane do sljedećeg odlaska.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Bila je to Sanja, moja susjeda. “Ljiljo, jesi li vidjela Ivana danas?” upitala je tiho. “Nisam, na putu je… Zašto pitaš?” “Ma ništa… Samo sam mislila da sam ga vidjela u gradu s nekom ženom. Možda sam se zabunila.”
Te noći nisam spavala. Mozak mi je radio sto na sat. Ivan nikad nije bio tip za afere – barem sam tako mislila. Sljedećih dana počela sam obraćati pažnju na sitnice: poruke koje briše čim stignu, miris parfema koji nije moj, nova košulja koju nisam kupila.
Jednog popodneva odlučila sam ga iznenaditi i otići mu ususret na kolodvor. Stajala sam skrivena iza stupa kad sam ga ugledala kako izlazi iz autobusa – nije bio sam. S njim je bila žena, mlađa od mene barem deset godina, crne kose i visokih potpetica. Smijali su se nečemu što nisam mogla čuti. Kad su se rastali, poljubio ju je u obraz s nježnošću koju već dugo nisam osjetila.
Vratila sam se kući prije njega. Srce mi je tuklo kao ludo, ruke su mi drhtale dok sam kuhala večeru. Kad je ušao, ponašao se kao da je sve u redu. “Kako si, Ljiljo? Jesi li dobro?” pitao me dok je skidao kaput. Nisam mogla izdržati.
“S kim si bio danas na kolodvoru?” upitala sam ga ravno u oči.
Zastao je. Pogled mu je na trenutak pobjegao prema podu.
“S kolegicom iz firme… Morali smo zajedno doći zbog prezentacije.”
“Ne laži me, Ivane! Vidjela sam vas!”
Tišina. Duga i teška kao olovo.
“Dobro… Nije kolegica. Zove se Mirela. Već neko vrijeme smo zajedno.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve godine zajedničkog života, sve žrtve koje smo podnijeli zbog djece, kredita, bolesti mojih roditelja – sve se pretvorilo u pepeo.
“Zašto? Zar ti nisam bila dovoljna?”
Sjeo je za stol i pokrio lice rukama.
“Ne znam… Sve se promijenilo. Djeca su otišla, ti si stalno umorna… Osjećao sam se izgubljeno.” Njegove riječi su me boljele više od same izdaje.
Tjedni su prolazili u magli. Nisam znala što da radim – reći djeci? Otići? Oprostiti? Ana me zvala svaki dan: “Mama, jesi li dobro? Tata mi zvuči čudno kad ga zovem.” Lagala sam joj: “Sve je u redu, dušo.” Dino je došao za vikend i primijetio crvene oči: “Mama, jesi li plakala?”
Jedne večeri sjela sam sama za kuhinjski stol i napisala pismo Ivanu:
“Ne znam gdje smo pogriješili. Možda smo oboje prestali razgovarati kad su djeca otišla. Možda si ti tražio nešto što ja više nisam mogla dati. Ali zaslužujem istinu i poštovanje nakon svega što smo prošli zajedno. Ne znam hoću li moći oprostiti – ali znam da više ne želim živjeti u laži.”
Ostavila sam mu pismo na jastuku i otišla kod sestre Marije u Zenicu na nekoliko dana. Marija me dočekala raširenih ruku: “Ljiljo, nisi prva ni zadnja kojoj se ovo dogodilo. Ali nisi ni kriva!”
Plakale smo zajedno cijelu noć. Pričale o svemu što smo prešutjele godinama – o strahu od samoće, o tome kako žene nakon pedesete postaju nevidljive muževima i društvu.
Kad sam se vratila kući, Ivan me čekao za stolom. Oči su mu bile crvene.
“Žao mi je, Ljiljana. Ne znam što da kažem osim da mi je žao. Ako želiš da odem – otići ću.”
Pogledala sam ga dugo.
“Ne znam još što želim. Ali znam da više neću šutjeti i praviti se da je sve u redu. Zaslužujem više od toga – i ti isto.”
Danas živimo pod istim krovom, ali svatko sa svojim mislima i ranama. Djeca još ne znaju istinu – možda će jednog dana saznati.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje nakon izdaje? Ili samo učimo živjeti s ranama koje nikad ne zacijele?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li bolje oprostiti ili otići?