Naša kuća bez tatinih para: Kako smo Mirela i Adnan gradili dom bez ičije pomoći
“Znaš li ti koliko košta samo temelj za kuću?” Adnan je bacio papir na stol, a ja sam osjetila kako mi srce tone. “Mirela, ovo je ludost. Bez pomoći tvojih ili mojih, mi ovo nećemo moći.”
Sjedila sam za kuhinjskim stolom u našem malom podstanarskom stanu u Novom Zagrebu, gledajući kroz prozor na sivilo proljetnog jutra. U glavi mi je odzvanjala mamina rečenica od prošlog vikenda: “Zašto ne pitate Adnanove roditelje? Oni imaju, mogu vam pomoći.”
Ali Adnan je samo odmahnuo glavom. Njegov otac, gospodin Hamid iz Tuzle, uvijek je govorio: “Djeco, sami morate naučiti. Mi smo svoje prošli.” Njegova majka Senada je šutjela, gledala u pod dok smo pričali o kreditima i cijenama cigle.
Moji roditelji nisu imali ni za sebe, a kamoli za nas. Tata je radio u školi, mama u knjižnici. Nikad nismo bili gladni, ali ni blizu onoga što su Adnanovi imali. Njegov otac je imao građevinsku firmu, vozio novi Passat i svake godine išao na more u Makarsku. Ali kad je došlo do nas, vrata su bila zatvorena.
“Ne želim biti dužan nikome,” rekao je Adnan te večeri dok smo sjedili na podu, okruženi papirima i računima. “Ako uspijemo sami, bit ćemo jači. Ako ne uspijemo… barem smo pokušali.”
Ali nije bilo lako. Svaki dan sam gledala kolegice s posla kako objavljuju slike novih stanova na Instagramu. “Tata nam je dao za kaparu!” pisala je Ivana ispod slike s ključevima. U meni se miješala zavist i sram.
Jednog dana, nakon još jednog odbijenog zahtjeva za kredit, sjela sam na tramvaj i otišla kod Adnanove mame. Senada me dočekala s toplim burekom.
“Senada, zašto nam Hamid ne želi pomoći?” pitala sam tiho.
Pogledala me tužno. “Mirela, on misli da će vas novac pokvariti. On je sve stekao sam. Misli da ćete vi više cijeniti ako sami napravite.”
“A što ako ne uspijemo? Što ako se razbolimo ili izgubimo posao?”
Senada je slegnula ramenima. “Onda ćete znati da ste dali sve od sebe.”
Vratila sam se kući još tužnija, ali i tvrdoglavija nego prije.
Počeli smo štedjeti svaku kunu. Nema više kava po centru, nema vikenda na Plitvicama. Adnan je radio prekovremeno na gradilištu, ja sam uzela dodatne sate u knjižnici. Svaku večer smo računali – cigla po cigla, kvadrat po kvadrat.
Jedne večeri, dok smo slagali planove na papiru, Adnan me pogledao: “Znaš li da te volim više nego ikad? Zajedno smo protiv cijelog svijeta.”
Smijali smo se i plakali istovremeno.
Ali problemi nisu prestali. Kad smo napokon skupili dovoljno za zemljište u okolici Velike Gorice, ispostavilo se da vlasništvo nije čisto. Izgubili smo pola ušteđevine na odvjetnike i papirologiju.
“Možda nam je ovo znak da odustanemo,” rekla sam jedne noći.
Adnan me zagrlio: “Nećemo odustati. Ako treba, živjet ćemo u kontejneru dok ne skupimo za zidove.”
Moja mama je plakala kad sam joj to ispričala: “Dijete moje, zar nema lakšeg puta?”
Ali nije bilo lakšeg puta za nas.
Godinu dana kasnije, stajali smo pred malom montažnom kućicom koju smo sami izgradili uz pomoć prijatelja i nekoliko dobrih ljudi iz sela. Nije bila velika ni luksuzna kao kuće Adnanovih roditelja ili stanovi mojih kolegica, ali bila je NAŠA.
Na useljenju su došli svi – i moji roditelji s domaćim kolačima, i Adnanovi s poklonom (prvi put su nešto dali – stari ormar iz podruma). Hamid je samo rekao: “Svaka čast djeco. Sad znate koliko vrijedi dom.”
Te večeri sjedili smo na terasi i gledali zvijezde iznad polja kukuruza.
“Mirela,” šapnuo je Adnan, “da su nam dali novac odmah – bi li ovo bilo ovako slatko?”
Nisam znala odgovoriti.
Ponekad se pitam – jesmo li mogli lakše? Jesmo li trebali tražiti više pomoći ili biti ponosni što smo sve sami? Što vi mislite – vrijedi li više ono što sami stekneš ili ono što ti drugi daju?