Naša kuća bez tuđe pomoći: Kako smo Mirela i Dario izgradili dom bez roditeljskog novca
“Mirela, opet su rekli ne. Tata je samo odmahnuo rukom i rekao da se snađemo kao svi drugi. Mama je šutjela, gledala kroz prozor kao da me nema.” Darijev glas je drhtao dok mi je to govorio preko telefona. Stajala sam u hodniku naše iznajmljene garsonijere u Sarajevu, s ključevima u ruci, spremna da krenem na posao, ali noge su mi se odjednom zalijepile za pod.
“Znaš šta, Dario? Možda je i bolje ovako. Neću više moliti ni tvoje ni svoje. Ako ćemo graditi dom, gradit ćemo ga sami.”
Sjetila sam se prošle zime kad smo prvi put ozbiljno razgovarali o kupovini stana. Moji roditelji iz Zenice su odmah rekli da nemaju ništa osim kredita i stare Škode. Darijevi, s druge strane, žive u velikoj kući na Ilidži, voze novog Passata i ljetuju svake godine na Hvaru. Ali kad god bismo spomenuli pomoć, njegov otac Franjo bi samo rekao: “Mi smo svoje zaradili sami, pa zar ne možete i vi?” Njegova majka Ljiljana bi dodala: “Nije novac sve u životu.”
Ali novac je bio sve kad su došle rate za stanarinu, kad su cijene hrane rasle svaki mjesec, kad sam gledala Darija kako računa koliko mu još treba za polog. Ponekad bih ga uhvatila kako sjedi za stolom s glavom u rukama, šuti satima. Ja bih tada kuhala kafu i pokušavala ga oraspoložiti.
Jedne večeri, nakon još jednog razgovora s njegovim roditeljima koji je završio svađom, Dario je bacio mobitel na krevet i rekao: “Znaš šta? Nikad im neću oprostiti ovo. Imaju, a neće pomoći vlastitom sinu!”
“Nemoj tako,” pokušala sam ga smiriti. “Možda misle da ćeš tako postati jači.”
“Jači? Ili samo žele da patim kao što su oni nekad patili?”
Te noći nismo spavali. Gledali smo u plafon i šutjeli. Ujutro sam mu rekla: “Dario, hajmo probati nešto drugo. Hajmo tražiti dodatne poslove. Ja mogu vikendom raditi u pekari kod tetke Senade. Ti možeš nastaviti s onim online prevođenjem.”
Naredni mjeseci bili su pakao. Radila sam po 12 sati dnevno – u banci od 8 do 4, pa u pekari do ponoći. Dario je prevodio tekstove za njemačke firme, često do zore. Viđali smo se samo u prolazu, ali svaki put kad bismo sjeli zajedno za stol, osjećala sam ponos što nismo odustali.
Jednog dana, dok sam slagala kifle u pekari, zazvonio mi je mobitel. Dario je bio sav uzbuđen: “Mirela! Našao sam stan! Mali je, ali ima balkon! I gazda traži manji polog!”
Srce mi je tuklo kao ludo dok sam trčala iz pekare do tramvaja. Kad sam stigla pred zgradu, Dario me čekao s osmijehom koji nisam vidjela mjesecima.
Stan je bio skroman – dvije sobe, mala kuhinja i balkon s pogledom na dvorište puno djece. Ali meni je to bio dvorac.
“Ovo je naš početak,” rekla sam tiho.
“Naš dom,” odgovorio je Dario i zagrlio me.
Ali problemi nisu nestali. Kad smo rekli njegovim roditeljima da smo kupili stan bez njihove pomoći, Franjo je samo slegnuo ramenima: “Vidite da ste mogli sami.” Ljiljana je prvi put zaplakala pred nama: “Nisam znala da vam je toliko teško…”
Moji roditelji su došli iz Zenice s domaćim sirom i pogačom. Mama me zagrlila i šapnula: “Ponosna sam na vas.”
Prve noći u stanu sjedili smo na podu jer nismo imali namještaj. Jeli smo sendviče i smijali se svemu što smo prošli.
“Znaš šta?” rekla sam Dariju dok smo gledali kroz prozor na svjetla Sarajeva. “Možda nikad nećemo imati Passata ili vikendicu na moru, ali imamo jedno drugo i ovaj mali balkon.”
On se nasmijao: “I to smo sami zaradili. Bez ičije pomoći.”
Danas, kad sjedim na našem balkonu i pijem kafu prije posla, često se pitam: Je li bolje imati sve servirano ili naučiti boriti se za ono što želiš? Da li bi vi tražili pomoć ili biste išli našim putem?