„Ne dolazim više!” – Jutro kad se sve promijenilo
„Ne dolazim više! Dosta mi je svega!” – povikala je svekrva Ružica, tresući se od bijesa dok je stajala na pragu naše male kuhinje u Novom Zagrebu. Šalica kave joj je zadrhtala u ruci, a ja sam, još u pidžami, zurila u nju kao da gledam scenu iz sapunice. Suprug Ivan je šutio, gledao u pod, a naša kćerka Lana je zbunjeno virila iza vrata dnevne sobe.
„Mama, molim te, nemoj sad…”, pokušao je Ivan smiriti situaciju, ali Ružica ga je presjekla pogledom.
„Ne! Dosta! Godinama dolazim ovdje, čuvam unuku, kuham vam ručak, a ti, Marija, uvijek imaš nešto protiv mene! Nikad ništa nije dovoljno dobro!”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam znala što reći. Istina je, često sam bila na rubu živaca zbog njezinih komentara o tome kako perem suđe ili kako Lana previše gleda crtiće. Ali nikad nisam mislila da će otići. Da će nas ostaviti same.
Ivan je šutio. Znao je da je ovo trenutak kad se ne smije miješati. Ružica je uzela torbu i zalupila vratima tako jako da su se prozori zatresli. Ostala sam stajati usred kuhinje, osjećajući se kao da mi je netko iščupao tlo pod nogama.
Nisam plakala. Nisam vikala. Samo sam sjela za stol i gledala u praznu šalicu kave. Lana je tiho došla do mene i zagrlila me oko struka.
„Mama, gdje je baka?”
„Otišla je, dušo. Malo će se odmoriti.”
Ali znala sam da nije otišla samo na dan ili dva. Osjetila sam to u njezinom glasu – ona se više ne vraća.
Tog dana sve se promijenilo. Ivan i ja smo morali preispitati cijeli naš život. On je radio po cijele dane u banci, a ja sam radila od kuće kao prevoditeljica. Ružica nam je bila spas – čuvala je Lanu, kuhala ručak, često i pospremala stan. Sada smo ostali sami.
Prvi tjedan bio je kaos. Lana je plakala za bakom, ja sam pokušavala raditi dok sam istovremeno kuhala i pazila na dijete. Ivan je dolazio kući kasno i bio nervozan jer nije znao kako pomoći.
Jedne večeri, kad je Lana napokon zaspala, sjeli smo za stol.
„Marija, moramo nešto promijeniti. Ne možemo ovako.”
„Znam”, odgovorila sam umorno. „Ali što? Nemamo novca za vrtić, a ni tvoji roditelji ne mogu pomoći.”
Ivan je šutio. Znao je da sam u pravu.
Sljedećih dana osjećala sam se kao da sam pod povećalom cijelog susjedstva. Susjeda Jasna me pitala: „Gdje ti je Ružica? Nije valjda nešto ozbiljno?” Samo sam slegnula ramenima i nasmiješila se lažno.
Noću nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam rekla Ružici – jesam li stvarno bila toliko nezahvalna? Jesam li mogla biti bolja snaha? Sjetila sam se svih onih trenutaka kad me ispravljala pred Lanom ili kad bi komentirala moju juhu: „Moja bi bila malo gušća.”
Ali onda bih se sjetila i onih trenutaka kad bi Lana trčala baki u zagrljaj ili kad bi Ružica donijela svježe pite iz Samobora samo zato što zna da ih volim.
Jednog jutra odlučila sam joj napisati poruku:
„Draga Ružice, žao mi je ako sam te povrijedila. Hvala ti na svemu što si učinila za nas.”
Nije odgovorila.
Dani su prolazili. Počela sam osjećati neku čudnu slobodu – nitko me više nije ispravljao kako slažem veš ili koliko Lana smije gledati televiziju. Ali istovremeno me boljela praznina koju je ostavila za sobom.
Ivan i ja smo počeli više razgovarati. Počeli smo dijeliti obaveze – on bi kuhao vikendom, ja bih vodila Lanu u park poslije posla. Bilo nam je teško, ali nekako smo preživjeli.
Jednog dana zazvonio je mobitel. Ružica.
„Marija… mogu li doći vidjeti Lanu?”
Glas joj je bio tih, slomljen.
„Naravno”, odgovorila sam bez razmišljanja.
Došla je popodne s vrećicom kolača. Lana joj je potrčala u zagrljaj, a ja sam ih gledala s knedlom u grlu.
Sjela je za stol i pogledala me ravno u oči.
„Znaš… možda sam i ja pretjerala. Nisam znala kako drugačije pomoći.”
Osjetila sam suze na obrazima.
„I ja sam bila gruba. Hvala ti što si uvijek bila tu.”
Nismo više puno pričale o tome. Ali nešto se promijenilo – obje smo naučile postaviti granice. Ružica više nije dolazila svaki dan, ali kad bi došla, bilo nam je ljepše nego prije.
Ivan i ja smo naučili biti pravi tim. Lana je bila sretnija jer su mama i tata konačno imali vremena za nju.
Ponekad se pitam: Je li moralo doći do pucanja da bismo shvatili koliko vrijedimo jedni drugima? Koliko često zaboravljamo reći hvala onima koji nam najviše pomažu?