Ne želim više živjeti među smećem: Priča o Lejli i njenoj borbi za slobodu

“Ne mogu više, mama! Ne mogu!” viknula sam, glas mi je drhtao, a suze su mi klizile niz obraze. Stajala sam nasred dnevnog boravka, okružena hrpama stvari koje su se godinama gomilale po našem stanu u Sarajevu. Majka je stajala nasuprot meni, lice joj je bilo crveno od bijesa. “Budi gospođa ovog doma, tako ste mi rekli! A sada, kad pokušavam nešto promijeniti, vi me optužujete da sam nezahvalna!”

Majka je zalupila vratima tako snažno da su se slike na zidu zatresle. Ostala sam sama, u tišini koju je prekidao samo moj jecaj. Otac je bio na poslu, kao i obično, a brat Emir je već mjesecima živio kod djevojke u Zagrebu, bježeći od svega što je i mene gušilo. Pogledala sam oko sebe: police prepune nepotrebnih ukrasa, ormari puni odjeće koju nitko ne nosi, stare novine, kutije, uspomene koje su se pretvorile u teret.

Od djetinjstva su mi kupovali sve najbolje. Imala sam najskuplje tenisice, najnoviji mobitel, svaki rođendan bio je spektakl. Moje prijateljice su mi zavidjele, a ja sam se osjećala kao da živim u zlatnom kavezu. Sjećam se kad mi je Ena, jedina prava prijateljica iz razreda, jednom rekla: “Ne bih ti ja, Lejla, zavidjela. S takvim roditeljima ne bih mogla izdržati ni dan. Sve kontroliraju, sve odlučuju za tebe.”

Bila je u pravu. Nisam smjela birati ni s kim ću se družiti, ni što ću obući, ni na koji fakultet ću ići. Sve je bilo unaprijed odlučeno. “Mi znamo što je najbolje za tebe,” govorila je majka, a otac bi samo klimnuo glavom. Kad sam prošle godine rekla da želim studirati psihologiju u Mostaru, majka je poludjela. “Psihologija? Šta će ti to? Idi na ekonomiju, to je sigurno. Tamo ćeš upoznati prave ljude, naći dobar posao!”

Nisam imala snage boriti se. Upisala sam ekonomiju, ali svaki dan sam se osjećala kao da nestajem. Učila sam, izlazila s kolegama, ali nisam bila sretna. Sve dok nisam upoznala Tarika. On je bio drugačiji – slušao me, podržavao, nije me pokušavao promijeniti. S njim sam prvi put osjetila što znači biti slobodna. Ali kad su moji roditelji saznali za njega, nastao je pakao.

“On nije za tebe!” vikao je otac. “Njegova porodica nije na našem nivou! Šta će ljudi reći?” Majka je plakala, prijetila da će me izbaciti iz kuće. Tarik je pokušao razgovarati s njima, ali nisu ga ni pustili da uđe. “Nećeš ti meni birati zeta!” vikala je majka. “Mi znamo što je najbolje za našu Lejlu!”

Počela sam se povlačiti u sebe. Dani su prolazili, a ja sam se osjećala kao stranac u vlastitom domu. Svaki put kad bih pokušala razgovarati s majkom, završilo bi svađom. “Ne cijeniš ništa! Sve ti je malo! Pogledaj druge, nemaju ni pola od onoga što ti imaš!”

Ali što mi vrijedi sve to, kad nemam pravo na svoj život?

Jednog dana, dok sam čistila stan, naišla sam na staru kutiju s pismima koje sam pisala sebi kao dijete. U jednom od njih pisalo je: “Kad porasteš, Lejla, budi hrabra. Ne daj da te slome.” Suze su mi navrle na oči. Gdje je nestala ona hrabra djevojčica?

Te večeri, dok su roditelji gledali televiziju, skupila sam hrabrost i sjela nasuprot njih. “Moramo razgovarati,” rekla sam tiho. Otac je odmahnuo rukom, a majka je uzdahnula. “Opet ti nešto izmišljaš.”

“Ne izmišljam. Samo želim da me saslušate. Nisam više dijete. Želim sama odlučivati o svom životu. Želim studirati ono što volim, želim biti s kim želim. Ne mogu više živjeti ovako.”

Majka je ustala, lice joj je bilo puno bola i bijesa. “Mi smo ti dali sve! Sve! A ti nam ovako vraćaš? Ne znaš ti što je život, Lejla. Kad te život lupi po glavi, sjetit ćeš se ti nas!”

Otac je šutio, gledao je u pod. Osjetila sam kako mi srce puca. “Ne želim više živjeti među smećem. Ne želim više živjeti u laži. Ako me volite, pustit ćete me da budem svoja.”

Majka je izašla iz stana, zalupila vratima. Ostala sam sama, ali po prvi put sam osjetila olakšanje. Nazvala sam Tarika. “Dolazim kod tebe. Ne mogu više ovako.”

Te noći sam spakirala nekoliko stvari i otišla. Tarik me dočekao raširenih ruku. “Zaslužuješ biti sretna, Lejla.”

Dani su prolazili, roditelji su me zvali, prijetili, molili da se vratim. Nisam popustila. Počela sam raditi u maloj knjižari, upisala psihologiju izvanredno. Prvi put sam osjećala da dišem.

Nije bilo lako. Nedostajala mi je obitelj, ali nisam se mogla vratiti na staro. S vremenom su roditelji počeli prihvaćati moju odluku. Majka mi je jednom, nakon dugo vremena, poslala poruku: “Ako si sretna, i ja sam. Samo pazi na sebe.”

Sada, dok sjedim u svom malom stanu u Mostaru, gledam kroz prozor i pitam se: Je li moguće pronaći sreću kad moraš birati između sebe i onih koje voliš? Je li ljubav roditelja stvarno bezuvjetna ili je to samo još jedan oblik kontrole? Što vi mislite – gdje je granica između brige i gušenja?