Nedjeljni mir koji je razorio moj svijet

Nedjeljno jutro. Probudila me tišina. Ne ona obična, kad se sunce provlači kroz zavjese, a Ivan još spava, nego ona gusta, teška tišina koja mi je sjela na prsa kao kamen. Prvo sam pomislila: “Možda je otišao po burek ili kruh, kao što zna.” Ali na vješalici nije bilo njegove jakne. U kupaonici nije bilo zvuka vode. U kuhinji nije mirisalo na kavu koju uvijek kuha za mene.

Pogledala sam u ormar. Njegove stvari – nestale. Košulje, traperice, čak i ona stara trenirka koju je nosio kad bi gledao utakmice s Emirom. Srce mi je počelo lupati kao ludo. Uzela sam mobitel – isključen. Poslala sam poruku: “Gdje si?” Nema odgovora.

Sjedila sam na rubu kreveta, držeći njegovu praznu šalicu. U glavi mi je odzvanjalo: “Zašto?” Nismo se svađali. Bar ne zadnjih dana. Zadnji put kad smo razgovarali ozbiljno, bilo je o njegovoj mami – opet je zvala da joj pomogne oko auta. Rekla sam mu: “Ivane, ne možeš stalno birati njih umjesto nas.” Samo je šutio.

Nisam znala što da radim. Zvala sam njegovog brata, Dinu. “Nisam ga vidio od prošlog vikenda,” rekao je, glas mu je bio sumnjičav. “Jesi li sigurna da nije kod tebe?”

Onda sam nazvala mamu. “Možda mu treba prostora,” rekla je tiho, ali znam da je i ona osjetila nešto čudno u mom glasu. “Dođi kod mene na ručak, nemoj biti sama.”

Ali nisam mogla otići. Morala sam ostati tu, čekati ga, kao da će se svaki čas pojaviti na vratima i reći: “Šalim se, evo me!”

Satima sam sjedila u tišini. Onda sam počela kopati po ladicama, tražeći tragove. Našla sam račun iz Sarajeva od prošlog mjeseca – nisam znala da je bio tamo. Našla sam i poruku na papiriću: “Vidimo se kad sve ovo završi.” Rukopis nije bio njegov.

Glava mi je bila puna pitanja. Je li imao nekoga? Je li pobjegao od mene? Ili od sebe?

Uvečer me nazvala njegova sestra, Amra. “Jesi li sigurna da nije kod vas? Mama je zabrinuta.” Osjetila sam kako mi suze naviru u oči. “Ne znam gdje je, Amra. Ostavio me bez riječi, bez objašnjenja.” S druge strane tišina.

Sljedećih dana svi su me gledali sažaljivo u dućanu. Komšinica Jasna šaptala je s Lejlom ispred zgrade: “Kažu da ga je vidjela s onom crnom iz banke…” Nisam imala snage ni za tračeve ni za istinu.

Jedne noći nisam mogla spavati pa sam otišla do njegove omiljene klupe na Vilsonovom šetalištu. Sjedila sam tamo satima, gledala rijeku i pitala se gdje je sada, s kim diše isti zrak.

Tata me zvao: “Kćeri, život ide dalje. Ako se vrati – neka objasni. Ako ne – nisi ti kriva.” Ali kako da ne osjećam krivnju? Možda sam previše tražila? Možda sam ga gušila svojim pitanjima o budućnosti, o djeci koju još nismo imali?

Jednog dana stiglo mi je pismo bez pošiljatelja. Prepoznala sam njegov rukopis:

“Draga Ena,
Znam da nema opravdanja za ovo što sam napravio. Nisam mogao više podnijeti pritisak između tebe i svoje obitelji, između onoga što želim i onoga što drugi očekuju od mene. Otišao sam jer nisam znao kako drugačije reći da se gušim u vlastitom životu. Volim te, ali ne znam tko sam više.
Ivane”

Pismo mi nije donijelo olakšanje – samo još više pitanja. Kako možeš voljeti nekoga i ostaviti ga bez riječi? Kako možeš nestati iz života koji si zajedno gradio?

Dani su prolazili, a ja sam učila živjeti sama sa sobom. Prijateljica Mirela me tjerala van: “Ajde na kafu, ne možeš vječno čekati duhove.” Počela sam raditi više, upisala tečaj slikanja, pokušavala pronaći smisao u svakodnevnim sitnicama.

Ali svaka pjesma na radiju podsjećala me na njega. Svaki par na ulici bio je podsjetnik na ono što smo izgubili.

Jednog popodneva srela sam ga slučajno u tramvaju broj 3. Pogledao me kao stranca. Samo je tiho rekao: “Žao mi je.” Nisam imala snage odgovoriti.

Sada znam – ponekad ljudi odu jer ne znaju kako ostati. Ponekad ljubav nije dovoljna da spasi dvoje ljudi od njih samih.

I dalje se pitam: Jesam li mogla nešto promijeniti? Ili su neki rastanci jednostavno neizbježni?

Što vi mislite – može li se oprostiti ovakva izdaja ili je bolje krenuti dalje bez odgovora?