Nekad tatina princeza, danas pred vratima: Bitka za dom i dostojanstvo

“Ivana, ne možeš više ovako!” otac je vikao, dok su mu ruke drhtale od bijesa. “Ovo je moja kuća, a ti si ovdje gost!”

Stajala sam nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Luka je sjedio na podu, slagao kockice i gledao me velikim, zbunjenim očima. Filip je iz kuhinje promatrao scenu, ne usuđujući se reći ni riječ. Mama je šutjela, kao i uvijek kad tata plane – povukla se u sebe, gledala kroz prozor kao da će joj pogledom otvoriti izlaz iz ove situacije.

Nikad nisam mislila da ću doći do ovoga. Nekad sam bila tatina princeza. Onaj tko je prvi naučio voziti bicikl uz njegovu pomoć, tko je s njim išao na ribolov na Jarun, tko je dobivao poljubac za laku noć i čuo: “Ti si moje sunce.” Ali život se promijenio. Završila sam srednju školu, upisala faks, zaljubila se u pogrešnog čovjeka. Luka je došao na svijet kad sam imala 22. Njegov otac, Ivan, nestao je čim je čuo za trudnoću. Ostala sam sama s djetetom i snovima koji su se raspršili kao balon od sapunice.

Vratila sam se roditeljima jer nisam imala kamo. Prvih nekoliko godina bilo je teško, ali tata je bio uz mene. Držao Luku u naručju, učio ga prvim riječima. Govorio mi: “Ne brini, Ivana, sve će biti dobro.” Ali kako su godine prolazile, a ja nisam mogla pronaći stalni posao – samo povremene studentske poslove i honorare – tata je postajao sve nervozniji. Filip je rastao, upisao srednju elektrotehničku školu i trebao svoj mir za učenje. Mama je radila dvokratno u trgovini, a tata je bio na rubu živaca zbog kredita koji još uvijek otplaćuju za ovaj stan.

“Tata, nemam kamo!” viknula sam kroz suze. “Gdje da idem s Lukom? Znaš da ne mogu platiti stanarinu!”

“To nije moj problem! Imaš 28 godina! Vrijeme je da odrasteš!”

“Kako da odrasteš kad te život stalno vraća na početak?” prošaptala sam sebi.

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam Luku kako diše pored mene na madracu u kutu sobe koju dijelimo s Filipom. Sjetila sam se dana kad sam prvi put dovela Luku kući iz bolnice – tata mi je tada rekao: “Ovdje ste sigurni.” Gdje je nestala ta sigurnost? Gdje su nestale riječi podrške?

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta kao žica na violini. Tata bi ulazio u sobu i mrko me gledao. Filip bi izbjegavao kontakt očima. Mama bi mi krišom ostavljala sendvič ili komad čokolade na stolu – njezin tihi znak ljubavi.

Jednog popodneva, dok sam slagala rublje, Filip je tiho ušao u sobu.

“Ivana… znaš da te ne želim izbaciti. Ali tata… On ne može više. Kaže da mu treba mir. Da ga guši ova situacija.”

“A što ja da radim? Da završim na cesti s Lukom?”

Filip je slegnuo ramenima. “Ne znam… Možda možeš kod Marije? Ona ima stančić u Dugavama.”

Marija je moja najbolja prijateljica još iz osnovne škole. Ali ona živi s mužem i troje djece u dvosobnom stanu – nema mjesta ni za sebe, a kamoli za mene i Luku.

Te večeri sjela sam s mamom u kuhinji dok su svi spavali.

“Mama… Bojim se,” šaptala sam kroz suze.

Pogladila me po kosi kao kad sam bila mala.

“Znam, dušo. I ja se bojim. Ali tvoj otac… On nije loš čovjek. Samo… umoran je. Sve ga pritišće – posao, krediti, godine… Nije to mržnja prema tebi. To je strah da neće moći izdržati još jedno dijete pod ovim krovom.”

“Ali Luka nije samo još jedno dijete! On je tvoj unuk!”

Mama je zaplakala.

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći rješenje – slala molbe za posao, tražila podstanarski stan po oglasima, zvala bivše kolegice s faksa. Svugdje isto: “Javit ćemo vam se.” “Nažalost, nemamo mjesta.” “Plaća nije dovoljna za dvoje.”

Jednog dana tata mi je ostavio poruku na stolu: “Imaš mjesec dana da pronađeš rješenje. Oprosti.”

Taj papir gorio mi je u rukama kao žeravica.

Luka me pitao: “Mama, hoćemo li opet preseliti? Hoću li moći ponijeti medu?”

Nisam znala što da mu kažem.

Na kraju mjeseca sjedili smo svi za stolom – prvi put nakon dugo vremena zajedno na ručku.

Tata je šutio, gledao kroz prozor.

“Ivana,” rekao je napokon tiho, “znam da ti nije lako. Ali ni meni nije. Ova kuća više nije ono što je bila. Svi smo umorni. Možda nam svima treba novi početak…”

Gledala sam ga i pitala se: Je li moguće da ljubav prema obitelji nestane kad postane preteško? Ili nas baš tada treba biti najviše?

Možda nisam savršena kćer ni majka. Ali zar dom nije mjesto gdje te vole i kad padneš najniže?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li obitelj samo riječ ili nešto što se dokazuje kad dođe najteže?