Nevidljiva domaćica: Rođendanski lom koji mi je promijenio život
“Opet si zaboravila kupiti pivo za Zorana!” grmio je moj muž Dario iz kuhinje, dok su se smijeh i žamor gostiju miješali s mirisom pečenke. Stajala sam kraj štednjaka, ruke mi drhtale od umora, a srce od bijesa. Bilo je to njegovo četrdeset i peto rođendansko slavlje, a ja sam, kao i svake godine, bila domaćica koju nitko ne vidi – osim kad nešto nedostaje.
“Ivana, gdje su salvete? Ivana, možeš li donijeti još soka? Ivana, jesi li stavila dovoljno soli u juhu?” – pitanja su padala po meni kao kiša po prozoru u studenom. Nitko nije pitao kako sam. Nitko nije primijetio da sam cijelu noć pekla kolače i čistila stan dok su Dario i njegov brat Ivan do kasno gledali utakmicu.
Moja kćerka Lana, sada već tinejdžerka, samo je slegnula ramenima kad sam joj tiho rekla: “Možeš li mi pomoći oko stola?” Odgovorila je bezvoljno: “Kasnije, mama. Sad tipkam s Lejlom.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. Pogledala sam prema svekrvi Mariji koja je sjedila na kauču i komentirala politiku s Darijevim ocem. Nikad joj nisam bila dovoljno dobra – ni kao žena, ni kao majka, ni kao domaćica.
U jednom trenutku, dok sam nosila tanjure u dnevni boravak, spotaknula sam se o igračke koje je sinčić Filip ostavio na podu. Tanjuri su ispali iz ruku, razbili se uz prasak. Svi su zašutjeli. Dario je samo odmahnuo glavom: “Pa zar ne možeš paziti? To su bili novi tanjuri!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam ih više mogla zadržati. “Dosta!” viknula sam, glas mi je bio promukao od potisnutih riječi. “Dosta više! Nisam vaša sluškinja! Cijeli dan trčim oko vas, a nitko ni hvala da kaže!”
Nastao je muk. Lana me gledala širom otvorenih očiju, Filip je počeo plakati, a Dario je ustao i tiho rekao: “Ne moraš praviti scenu pred gostima.”
“Možda baš moram!” odgovorila sam kroz suze. “Možda je vrijeme da svi vidite koliko me nema! Koliko sam nevidljiva u vlastitoj kući!”
Gosti su se nelagodno pogledavali. Svekrva je šapnula nešto Dariju, a on je samo slegnuo ramenima. Osjetila sam kako mi se cijeli svijet ruši pod nogama. Otišla sam u spavaću sobu i zalupila vratima.
Sjedila sam na krevetu, slušala kako slavlje nastavlja bez mene. Nitko nije došao provjeriti jesam li dobro. Nitko nije pitao treba li mi nešto. Po prvi put u životu osjećala sam se potpuno sama.
Sutradan ujutro, dok sam skupljala ostatke hrane i prazne boce, Lana je tiho došla do mene.
“Mama… žao mi je što ti nisam pomogla jučer. Nisam znala da ti je tako teško.” Zagrlila me nespretno, ali iskreno.
Pogledala sam je kroz suze. “Lana, ne želim da ti jednog dana budeš nevidljiva kao ja. Moraš znati reći što ti treba i što osjećaš.”
Dario je cijeli dan bio šutljiv. Navečer je sjeo kraj mene za kuhinjski stol.
“Znaš… nisam shvatio koliko ti toga pada na leđa. Navikli smo da sve štima jer si ti tu. Možda bih trebao više pomoći… ili barem pitati kako si.”
Nisam znala što reći. Godine šutnje i potiskivanja nisu se mogle izbrisati jednim razgovorom. Ali prvi put osjetila sam da me netko vidi.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći sebe izvan uloge domaćice. Prijavila sam se na tečaj keramike u lokalnom kulturnom centru. Počela sam šetati sama uz Savu, slušati glazbu koju volim, čitati knjige koje nisu priručnici za kuhanje.
Obitelj se polako navikavala na novu Ivanu – onu koja zna reći “ne”, koja traži pomoć i koja ima svoje vrijeme. Nije bilo lako; bilo je puno nesporazuma i povrijeđenih osjećaja. Ali osjećala sam da dišem prvi put nakon mnogo godina.
Jedne večeri, dok smo svi zajedno gledali film, Lana me zagrlila i šapnula: “Mama, sad te stvarno vidim.” Pogledala sam Darija; nasmiješio se i stisnuo mi ruku.
Ponekad se pitam – koliko nas žena živi ovako nevidljivo? Koliko nas šuti zbog mira u kući? Je li vrijedno žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja i tradicije? Možda je vrijeme da svaka od nas postane vidljiva – barem sebi.