Nevjerojatno rođenje Eve: Priča o snazi, boli i iznenađenju
“Ne možeš to sama, Eva!” vikao je moj otac kroz telefon, dok sam stiskala trbuh i pokušavala ne pasti na pod od boli. Kiša je tukla po prozorima, a grmljavina je parala nebo iznad našeg malog stana u Novom Zagrebu. Bila sam sama – muž Adnan je bio na putu u Sarajevu zbog posla, a majka kod sestre u Mostaru. Nitko nije mogao doći do mene na vrijeme.
“Tata, boli me… Ne znam što da radim!” jecala sam, osjećajući kako mi voda curi niz noge. Nisam očekivala porod još dva tjedna. Sve je trebalo biti pod kontrolom, ali život se ne obazire na planove.
“Zovi hitnu! Odmah!” naredio je otac, ali ruke su mi se tresle toliko da nisam mogla ni broj okrenuti. U tom trenutku zazvonio je mobitel – bila je to moja najbolja prijateljica Lana.
“Eva, jesi dobro? Čula sam grmljavinu, znaš da se uvijek brinem kad si sama…”
“Lana, mislim da rađam!” uspjela sam izustiti kroz suze.
Nije prošlo ni deset minuta, Lana je već bila pred vratima, mokra do kože. “Ajde, idemo! Drži se za mene!” povikala je i povukla me prema autu. Vožnja do bolnice bila je kao scena iz nekog lošeg filma – Lana je psovala vozače koji nisu htjeli stati na crveno, a ja sam vrištala od bolova.
U bolnici su nas dočekali s nevjericom. “Već ste skoro gotovi!” rekla je medicinska sestra Ivana dok me pregledavala. “Moramo odmah u rađaonu!”
Sve se odvijalo prebrzo. Nisam imala vremena ni razmišljati o epiduralnoj, ni o tome hoće li Adnan stići. Samo sam čula vlastito disanje i glasove oko sebe. “Diši, Eva! Još malo!”
U jednom trenutku, dok sam gurala iz petnih žila, sjetila sam se majke i njezinih riječi: “Porod je najteža i najljepša stvar koju ćeš ikad proći.” Tada nisam vjerovala, ali sada… sada sam znala da je bila u pravu.
Kada se začuo prvi plač moje kćeri, sve je stalo. Suze su mi tekle niz lice dok su mi malu Lejlu stavljali na prsa. Nisam mogla vjerovati – uspjela sam. Sama, bez muža, bez majke, ali s Lanom koja mi je držala ruku cijelo vrijeme.
Ali prava drama tek je počela. Adnan je stigao tek sat vremena kasnije, sav izbezumljen i ljut. “Zašto mi nisi ranije javila? Zašto si išla sama? Znaš da sam htio biti tu!”
Pogledala sam ga kroz suze i umor: “Nisam imala izbora. Sve se dogodilo tako brzo…”
Kasnije te noći, dok su svi otišli kući, ostala sam sama s Lejlom u sobi. Slušala sam njezino tiho disanje i razmišljala o svemu što se dogodilo. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam sumnjala u sebe – kad su mi govorili da sam preosjetljiva, da neću moći sama odgajati dijete jer Adnan stalno radi, da ću puknuti pod pritiskom.
Sutradan su došli moji roditelji iz Osijeka. Majka me zagrlila tako snažno da sam osjetila kako mi popušta napetost u ramenima.
“Znaš li koliko si hrabra?” šapnula mi je.
Otac nije rekao ništa, samo me gledao s ponosom i tugom u očima – znao je koliko mi je bilo teško bez njih.
Ali obiteljski problemi nisu nestali s rođenjem Lejle. Adnanova majka Sanela odmah je počela prigovarati: “Zašto nisi rodila u Sarajevu? Tamo bi ti bilo lakše, svi bi ti pomogli! Ovdje si sama kao prst!”
Pokušavala sam joj objasniti da nisam imala izbora, ali ona nije slušala. Svaka njezina riječ bila je kao sol na ranu.
Lana me posjećivala svaki dan i donosila mi hranu jer nisam imala snage kuhati. Jedne večeri sjela je kraj mene i tiho rekla:
“Znaš li koliko žena prolazi kroz ovo same? Nitko ne priča o tome koliko smo zapravo jake dok ne dođe trenutak istine.”
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.
Dani su prolazili sporo. Lejla je plakala svaku noć, a ja sam bila iscrpljena do krajnjih granica. Adnan se trudio pomoći kad bi bio kod kuće, ali posao ga je sve više odvlačio od nas. Počeli smo se svađati – oko sitnica, oko novca, oko toga tko više daje za dijete.
Jedne noći, dok sam uspavljivala Lejlu na rukama, Adnan je tiho rekao:
“Možda bi trebali otići kod mojih u Sarajevo na neko vrijeme? Tamo bi imali pomoć…”
Pogledala sam ga umorno: “A što ako ja želim ostati ovdje? Moj život je ovdje, moji prijatelji, moj posao… Zar uvijek moram biti ta koja se prilagođava?”
Tišina između nas bila je teža od svih porođajnih bolova koje sam prošla.
S vremenom smo naučili razgovarati bez vikanja. Naučili smo dijeliti teret roditeljstva i priznati da oboje griješimo i oboje patimo na svoj način.
Danas, kad gledam Lejlu kako pravi prve korake po našem malom stanu i smije se svom odrazu u ogledalu, znam da bih sve opet prošla – zbog nje.
Ali ponekad se pitam: Zašto žene još uvijek moraju dokazivati svoju snagu kroz bol i samoću? Hoće li ikada doći dan kad ćemo biti podržane bez osude i prigovora?
Što vi mislite – jesmo li dovoljno hrabre ili samo previše navikle trpjeti?