Neželjeni gost za stolom: Kišna večer koja je promijenila sve
“Zašto si ga morao pozvati baš večeras, Ivane?” prošaputala sam kroz stisnute zube, dok sam gledala kroz zamagljeni prozor, slušajući kako kiša nemilosrdno udara po limenom krovu. Ivan je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Nisam ga zvao. Sam se pojavio. Znaš kakav je Dario.”
Dario. Samo njegovo ime izazivalo mi je gorčinu u ustima. Godinama je bio izvor razdora između mene i Ivana, još otkako je onaj nesretni incident s novcem razbio povjerenje u našoj obitelji. Mama je uvijek govorila: “Drži se svoje krvi, ali pazi kome otvaraš vrata.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala kako Dario ulazi, mokar do kože, s onim svojim poznatim ciničnim osmijehom.
“Evo nas opet na okupu!” povikao je, kao da se ništa nije dogodilo. Sjeo je za stol, ni ne pitajući smije li. Pogledala sam Ivana, ali on je već bio otišao po još jednu bocu vina, ostavljajući me samu s Darijem i našom sestrom Marinom, koja je nervozno vrtjela vilicu po tanjuru.
“Kako si, Ana?” upitao me Dario, pogledom koji je tražio slabost. “Nisam te dugo vidio. Još uvijek radiš u onoj školi?”
“Radim,” odgovorila sam kratko. “A ti? Još uvijek pokušavaš biti netko tko nisi?”
Marina je zadrhtala. Osjetila sam kako joj ruka podrhtava dok je pokušavala presjeći komad pečenke. Zrak u kuhinji bio je gust od neizgovorenih riječi i starih rana.
Ivan se vratio s vinom i sjeo nasuprot meni. “Ajde, ljudi, nećemo večeras o starim stvarima. Došli smo biti obitelj.”
Dario se nasmijao. “Obitelj? Zanimljivo što to baš ti kažeš, Ivane. Sjećaš se kad si me ostavio na cjedilu pred onim ljudima iz firme?”
Ivan je problijedio. “Nije vrijeme ni mjesto za to, Dario.”
“A kad će biti vrijeme?” upao mu je Dario u riječ. “Kad svi zaboravimo? Kad Ana prestane glumiti moralnu vertikalu? Kad Marina napokon progovori o onome što zna?”
Tišina koja je uslijedila bila je teža od oluje vani. Pogledala sam Marinu; oči su joj bile pune suza koje nije željela pustiti pred nama.
“Dosta!” viknula sam, ustajući od stola tako naglo da sam prevrnula čašu vina. Crvena mrlja širila se po bijelom stolnjaku kao rana koja nikad ne zacjeljuje.
“Ne možeš samo otići, Ana,” rekao je Ivan tiho. “Moramo ovo riješiti.”
“Riješiti? Kako? Godinama šutimo, pravimo se da smo sretna obitelj dok svatko nosi svoje terete! Dario je izdao tvoje povjerenje, Marina skriva istinu, a ti… ti si uvijek između nas, pokušavaš biti mirotvorac dok zapravo samo bježiš od odgovornosti!”
Dario se naslonio unatrag i prekrstio ruke. “Znaš što, Ana? Možda bi ti trebala pogledati sebe prije nego što sudiš drugima. Svi ovdje imamo svoje grijehe.”
Marina je tada prvi put progovorila: “Možda bi bilo bolje da svi napokon kažemo istinu. O svemu. O novcu, o lažima… o tome što nas zapravo drži zajedno osim krvi.”
Ivan je spustio glavu u dlanove. Kiša je vani još jače padala, kao da želi isprati sve ono što smo godinama skrivali pod tepih.
“Ja sam uzela novac,” prošaptala je Marina jedva čujno. “Nisam mogla više gledati kako se svađate zbog toga. Trebalo mi je za liječenje… Nisam imala kome reći. Bojala sam se da ćete me svi odbaciti. Dario je samo šutio jer me štitio. Ivan… ti si uvijek bio zauzet svojim problemima da bi primijetio išta osim vlastite boli.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima kao da će iskočiti. Sve ove godine mržnje prema Dariju bile su pogrešno usmjerene.
Dario me pogledao bez trijumfa u očima; samo umor i tuga.
Ivan je ustao i zagrlio Marinu, prvi put nakon dugo vremena.
“Zašto nam je trebalo toliko godina da budemo iskreni?” pitala sam tiho.
Dario je slegnuo ramenima: “Možda zato što smo svi previše voljeli iluziju savršene obitelji.”
Te večeri kiša nije prestajala padati, ali nešto u nama se promijenilo. Možda nismo više bili savršena obitelj, ali barem smo napokon bili iskreni jedni prema drugima.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u laži samo zato što se bojimo istine? I gdje završava lojalnost prema obitelji, a počinje odgovornost prema sebi?