Neželjeni vrt: Kako sam postala majka djeci svog brata i što je to učinilo mojoj obitelji

“Ne, ne mogu ja to, Jasmina! Ne mogu više!” vikao je moj brat Dario kroz slušalicu, glas mu je drhtao, a ja sam osjećala kako mi srce tone. Bio je to onaj poziv u tri ujutro koji nikad ne zaboraviš. “Molim te, uzmi ih kod sebe. Ja… ja sam gotov.”

U tom trenutku nisam ni znala gdje su mu djeca. Samo sam čula šumove, neko plakanje u pozadini, i Darijev očaj. Moja sestra Sanja spavala je u drugoj sobi, a muž Ivan se okrenuo na drugu stranu, misleći da sanjam. “Dario, gdje su ti Ena i Filip?” pitala sam, glasom koji je bio tiši nego što sam htjela. “Kod mene… ali… ne mogu više. Dođi po njih, molim te.”

Nisam imala vremena razmišljati. Obukla sam trenirku preko pidžame, uzela ključeve i sjela u auto. Kiša je padala kao da želi oprati sve grijehe ove noći. Vozeći prema Darijevom stanu u Novom Zagrebu, osjećala sam kako mi se život lomi pod rukama. Nisam imala djece. Nisam ih ni planirala. A sad idem po dvoje djece koja nisu moja.

Kad sam stigla, vrata su bila poluotvorena. Dario je sjedio na podu, glave zabačene unatrag, praznog pogleda. Ena je drhtala na kauču, a Filip je sjedio kraj nje s igračkom u ruci. Stan je mirisao na vlagu i nešto staro, neoprano. “Dario…” šapnula sam, ali on nije reagirao.

“Idemo,” rekla sam djeci, pokušavajući zvučati smireno. Ena me gledala kao da sam joj stranac. Filip se stisnuo uz nju. “Gdje je mama?” pitao je tiho. Nisam znala što reći. Njihova majka, Mirela, otišla je prije godinu dana s nekim iz Njemačke i nikad se nije javila.

U autu su šutjeli. Ena je gledala kroz prozor, Filip je zaspao s glavom na mojoj ruci. Kad smo stigli kući, Ivan me dočekao na vratima s pitanjem: “Što se dogodilo?” Nisam imala snage objašnjavati.

Prva noć bila je najgora. Ena nije htjela skinuti jaknu. Filip se upiškio u krevet. Sanja je plakala jer nije znala zašto odjednom ima dvoje djece u svojoj sobi. Ivan je šutio cijelo jutro.

Sljedećih dana sve se promijenilo. Morala sam naučiti kuhati za četvero, voditi ih u školu i vrtić, razgovarati s učiteljicama koje su me gledale sumnjičavo: “Vi ste… teta?” Ena nije htjela pričati sa mnom. Filip je plakao svaku večer prije spavanja.

Moja mama iz Mostara zvala me svaki dan: “Jasmina, ne možeš ti to sama! Daj Dariju djecu nazad! On je njihov otac!” Tata je šutio, ali znam da mu nije bilo svejedno.

Ivan je sve manje bio kod kuće. Počeo je ostajati duže na poslu, a kad bi došao, samo bi upalio televizor i pravio se da nas nema. Jedne večeri kad su djeca zaspala, rekla sam mu: “Znaš da ovo nisam birala.” Pogledao me hladno: “Nisi birala? A mene si pitala? Naša kuća više nije naša.” Osjetila sam kako mi suze naviru.

Sanja je počela donositi loše ocjene iz škole. Jednog dana došla je uplakana: “Zašto Ena mora biti ovdje? Svi me pitaju zašto imam novu sestru!” Nisam znala što reći.

Dario se nije javljao tjednima. Kad sam ga konačno dobila na telefon, bio je pijan: “Ti si uvijek bila bolja od mene… Sad imaš priliku pokazati koliko si sveta!” Spustila sam slušalicu i plakala cijelu noć.

Jednog dana Ena mi je prišla dok sam prala suđe: “Teta Jasmina… hoćeš li nas ti isto ostaviti?” Okrenula sam se prema njoj i zagrlila ju najjače što sam mogla: “Neću, dušo. Nikad vas neću ostaviti.” Osjetila sam kako mi srce puca zbog svega što su prošli.

Ali problemi nisu nestajali. Socijalna radnica dolazila je svaki tjedan provjeravati kako su djeca. Susjedi su počeli šaptati iza leđa: “Vidiš onu Jasminu? Sad ima tuđu djecu… Tko zna što se dogodilo s bratom.” U trgovini me blagajnica pitala: “A gdje vam je muž? Nije ga dugo bilo.” Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Jedne večeri Ivan mi je rekao: “Ne mogu više ovako. Ili oni ili ja.” Pogledala sam ga u oči i shvatila da ga gubim. Ali nisam mogla pustiti Enu i Filipa natrag Dariju koji ih nije mogao ni pogledati.

Sanja me počela izbjegavati. U školi su joj rekli da joj mama više voli tuđu djecu nego nju. Jedne večeri došla mi je u sobu i tiho rekla: “Mama, hoćeš li me voljeti kao prije?” Zagrlila sam ju i obećala da hoću, ali nisam bila sigurna da govorim istinu.

Prolazili su mjeseci. Ena i Filip su se polako navikavali na novi dom. Ena mi je jednom nacrtala crtež na kojem smo bile ona i ja ispod velikog drveta: “Teta Jasmina – moja nova mama.” Plakala sam cijelu noć.

Ivan se odselio kod svoje sestre u Samobor. Rekao mi je da mu treba vremena da razmisli o svemu. Sanja me gledala s mržnjom koju nisam prepoznala u njenim očima.

Dario se pojavio pred vratima jednog jutra, neobrijan i mršav: “Došao sam po svoju djecu.” Pogledala sam ga ravno u oči: “Nisi spreman za njih.” Počeo je vikati, prijetiti da će me prijaviti socijalnoj službi. Djeca su se sakrila iza mene.

Te noći sjedila sam sama u kuhinji dok su svi spavali ili me izbjegavali po kući koja više nije bila dom nikome od nas. Pitala sam se: Je li ljubav dovoljna da zaliječi sve rane? Jesam li ja uništila svoju obitelj pokušavajući spasiti tuđu?

Možete li vi oprostiti nekome tko vas natjera da birate između svoje djece i tuđe krvi? Je li moguće voljeti sve jednako kad srce puca na komade?