Nezvani gost: Kušnja našeg braka
“Opet si zaboravila kupiti kruh?” – glas moga svekra, Ivice, odjeknuo je kuhinjom kao grom. Pogledala sam ga preko ramena, ruke mi su drhtale dok sam rezala luk za ručak. “Nisam zaboravila, Ivica. Nije bilo novca. Marko još nije dobio uplatu od burze.”
Marko je sjedio za stolom, glavu zabio u dlanove. Naš sin Luka, tek četiri godine, crtao je nešto na podu, nesvjestan oluje koja je bjesnila iznad njega. Svekar je uzdahnuo, teatralno, kao da mu je cijeli svijet pao na leđa. “U moje vrijeme, žena je znala kako se vodi kuća.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Prije samo mjesec dana, naš život bio je težak, ali podnošljiv. Marko je ostao bez posla kad je tvornica u Sesvetama zatvorila vrata. Ja sam radila pola radnog vremena u knjižnici, ali to nije bilo dovoljno ni za režije. A onda je došao poziv iz bolnice – Markova majka preminula je iznenada od moždanog udara. Svekar je ostao sam u malom stanu u Dugavama, izgubljen i slomljen.
“Ne mogu biti sam,” rekao je Marku kroz suze na dan pogreba. “Ne znam kako ću dalje.” Marko nije mogao reći ne. I tako je Ivica došao k nama – s dva kofera, kutijom lijekova i morem zamjerki.
Prvih nekoliko dana pokušavala sam biti strpljiva. Znam da mu je teško. Ali Ivica nije bio samo tužan – bio je ljut, ogorčen na svijet, na mene, na Marka. Svaki moj pokret bio je pod povećalom. “Zašto Luka još nije naučio vezati cipele? Zašto Marko ne traži posao u Njemačkoj? Zašto ja ne kuham kao njegova pokojna žena?”
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Marko mi je prišao tiho. “Znam da ti je teško… ali on nema nikoga osim nas.” Pogledala sam ga kroz suze. “A što je s nama? Jesmo li mi još uvijek mi? Ili smo samo dom za tvog oca?”
Narednih tjedana napetost je rasla. Ivica je počeo ustajati noću, lutati stanom, pričati sam sa sobom. Jednom sam ga zatekla kako sjedi u mraku dnevne sobe i šapuće ime svoje žene. Počeo je zaboravljati stvari – gdje su mu naočale, kad treba uzeti lijekove. Ponekad bi vikao na Luku bez razloga.
Jednog popodneva, dok sam pokušavala dovršiti izvještaj za posao od kuće, Luka je dojurio uplakan: “Dida viče na mene! Kaže da sam glup!” Srce mi se slomilo. Ušla sam u dnevnu sobu i zatekla Ivicu kako sjedi ukočeno, pogleda prikovanog za televizor.
“Ivica, molim vas… nemojte tako s Lukom,” rekla sam tiho.
On me pogledao s gorčinom: “Ti meni nećeš govoriti kako ću sa svojim unukom! U ovoj kući više ništa nije kako treba!”
Te večeri Marko i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali otkako smo zajedno. “Ne mogu više!” viknula sam kroz suze. “Tvoj otac uništava sve što smo gradili!”
Marko me gledao očima punim boli. “Što želiš da napravim? Da ga izbacim na ulicu? On je moj otac!”
“A ja? Ja sam tvoja žena! Luka je tvoje dijete! Zar mi nismo važni?”
Nakon te noći, između mene i Marka stvorila se tišina – gusta i hladna kao magla nad Savom zimi. Dani su prolazili u rutini preživljavanja: posao, potraga za poslom, briga za Luku i Ivicu koji je sve više tonuo u tugu i zaborav.
Jednog jutra pronašla sam Ivicu kako sjedi na balkonu bez kaputa, drhteći od hladnoće. Pogled mu je bio prazan. “Ne znam gdje sam… Gdje mi je žena?”
Tada sam shvatila – nije on samo star i ogorčen. On je bolestan. Alzheimer ili depresija – nisam znala što je gore.
Nazvala sam Markovu sestru Anu u Mostaru. “Ne možemo više sami,” rekla sam joj kroz suze. “Ivica treba pomoć koju mi ne možemo pružiti.” Ana je došla za vikend i zajedno smo otišli kod liječnika. Dijagnoza: početak demencije.
Svekar se opirao odlasku u dnevni boravak za starije osobe, ali nakon nekoliko tjedana shvatio je da mu tamo mogu pomoći više nego mi kod kuće. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje – ali i krivnju.
Marko i ja smo sjedili navečer na balkonu, gledali svjetla grada i šutjeli. Onda me uhvatio za ruku.
“Znaš… mislio sam da će nas ovo uništiti. Ali možda nas je ipak ojačalo.” Pogledala sam ga kroz suze i prvi put nakon dugo vremena osjetila nadu.
Danas još uvijek brojimo svaku kunu, Marko traži posao, a Luka pita kad će dida opet doći doma. Ali naučili smo razgovarati – o svemu što boli i raduje.
Ponekad se pitam: Koliko toga možemo izdržati prije nego što puknemo? I jesmo li dovoljno jaki da ostanemo zajedno kad život postane najteži?