„Nije sad, Lana, odrasli pričaju“: Moj život u sjeni vlastite obitelji
“Nije sad, Lana, odrasli pričaju!” riječi su koje su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala na pragu dnevne sobe, stisnutih šaka i srca koje je kucalo brže nego ikad. Mama je sjedila na rubu trosjeda, tata je nervozno prelistavao novine, a brat Filip je već bio duboko u raspravi o tome kako mu profesorica iz matematike nije fer. Ja sam samo htjela reći da sam dobila peticu iz likovnog, ali moj glas nije bio važan. Nikada nije bio.
Sjećam se kako sam kao mala djevojčica često sjedila na podu ispod stola dok su odrasli vodili ozbiljne razgovore. Bilo je to vrijeme kad su se pričale priče o ratu, o gubicima, o susjedima koji su otišli i nikada se nisu vratili. Moja baka Ruža bi me povremeno pogladila po kosi i šapnula: “Ti si naše sunce, Lana.” Ali sunce ne može grijati ako ga stalno skrivaju oblaci.
Godinama sam bila ona koja spaja – mirila sam Filipa i sestru Anu kad bi se posvađali oko sitnica, donosila čaj mami kad bi plakala zbog tatinih grubih riječi, slušala baku kad bi joj nedostajao djed. Bila sam tihi oslonac, nevidljiva ruka koja drži sve na okupu. Ali što sam više davala, to sam manje postojala.
Jednog proljetnog dana, kad je tata izgubio posao u brodogradilištu, kuća je postala još tiša. Svi su hodali na prstima oko njega. Mama je radila duže smjene u trgovini, Ana je upisala fakultet u Zagrebu i rijetko dolazila kući. Filip je postao buntovan, često nestajao s društvom do kasno u noć. Ja sam ostala – uvijek tu, uvijek spremna pomoći, uvijek neprimjetna.
“Lana, možeš li skuhati ručak?” pitala bi me mama s vrata. “Lana, jesi li vidjela gdje su mi ključevi?” pitao bi tata. “Lana, možeš li mi napisati zadaću?” molio bi Filip. Nikada nitko nije pitao kako sam ja.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam mamu i tatu kako šapuću u kuhinji.
“Ne znam što ćemo s Filipom,” rekla je mama zabrinuto. “A ni Ana se ne javlja danima…”
“Ma svi će oni doći sebi,” odvratio je tata. “Samo Lana… ona je uvijek dobra. S njom nema brige.”
Tada sam prvi put osjetila gorčinu u grlu. Zar je to sve što jesam? Dobra Lana? Djevojka bez problema, bez glasa, bez želja?
Počela sam pisati dnevnik. U njemu sam bila hrabra, ljuta, tužna i sretna – sve ono što nisam smjela biti pred drugima. Pisala sam o tome kako me boli što me nitko ne vidi. Kako bih voljela jednom viknuti: “I ja postojim! I ja imam osjećaje!”
Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred škole i čekala autobus, prišla mi je profesorica hrvatskog jezika, gospođa Ivana.
“Lana, primijetila sam da si povučena na satu. Ali tvoji eseji su nevjerojatni. Imaš li želju upisati natjecanje iz književnosti?”
Zbunjeno sam je pogledala. Nitko me nikad nije pitao što želim.
“Ne znam… možda…” promucala sam.
“Razmisli,” nasmiješila se toplo. “Tvoj glas vrijedi. Samo ga trebaš pustiti da se čuje.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Prvi put sam pomislila da možda ipak vrijedim nešto više od onoga što mi obitelj dopušta da budem.
Sljedećih tjedana pripremala sam se za natjecanje potajno – pisala sam noću kad bi svi zaspali, skrivena iza vrata svoje sobe. Kad sam osvojila drugo mjesto na županijskom natjecanju, profesorica Ivana me zagrlila pred cijelim razredom.
“Bravo, Lana! Ovo je tvoj trenutak!”
Ali kod kuće… ništa. Mama je samo kratko rekla: “Lijepo.” Tata nije ni podigao pogled s televizora. Filip je pitao mogu li mu napisati sastavak za školu.
Te noći sam plakala do jutra. Osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući.
Sve se promijenilo kad je baka Ruža završila u bolnici zbog moždanog udara. Svi su bili prestravljeni – mama nije znala kamo bi prije, tata je bio izgubljen bez njezinih savjeta, Ana se vratila iz Zagreba sva uplakana. Ja sam bila ta koja je organizirala posjete, kuhala ručak za sve i tješila Filipa koji se prvi put slomio pred svima.
Jedne večeri sjela sam kraj bakinog kreveta i tiho joj šapnula: “Bako, umorna sam od toga da budem nevidljiva. Umorna sam od toga da svi misle da ću uvijek biti tu za njih. Što ako jednom nestanem? Hoće li me tada primijetiti?”
Baka me pogledala svojim blagim očima i stisnula mi ruku.
“Lana, vrijeme je da živiš svoj život. Ne možeš biti tuđa sjena cijeli život. Moraš naučiti reći ‘ne’. Moraš naučiti reći ‘ja’.”
Te riječi su mi odzvanjale danima.
Kad se baka vratila kući, odlučila sam – upisat ću fakultet u drugom gradu. Prvi put ću misliti na sebe.
Kad sam to rekla roditeljima za večerom, nastao je muk.
“Ali tko će nam pomoći?” pitala je mama tiho.
“Moramo se snaći,” rekao je tata nevoljko.
Filip je samo slegnuo ramenima.
Ana me zagrlila i šapnula: “Ponosna sam na tebe.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da dišem punim plućima.
Danas živim u Sarajevu i studiram književnost. Još uvijek ponekad osjećam krivnju što nisam tamo za sve njih kao prije. Ali svaki put kad napišem novu priču ili pročitam svoje ime na popisu najboljih studenata, sjetim se bake Ruže i njezinih riječi.
Možda će jednog dana shvatiti koliko boli biti nevidljiv među najbližima. Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj priči.
Pitam vas: Koliko nas još živi u sjeni vlastite obitelji? Kada ćemo napokon dopustiti sebi da budemo viđeni?