Nije više vaš stan – Priča jedne majke
“Ne možeš tako razgovarati sa mnom, Ivane! Ovo je još uvijek moj stan!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam popustila. U dnevnoj sobi, između mene i mog sina, stajala je njegova supruga, Tamara, s rukama prekriženim na prsima i pogledom punim prezira. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi se tresu od bijesa i tuge.
Sve je počelo prije dvije godine, kad su se Ivan i Tamara vratili iz Njemačke. “Mama, znaš da nam je teško tamo. Samo dok ne stanemo na noge…” molio me Ivan, a ja sam, naravno, pristala. Majka sam, zar ne? Majka uvijek pomaže. Ali nitko me nije pitao koliko to košta mene. Nitko nije pitao kako mi je kad svako jutro nalazim tuđe čarape po stanu ili kad Tamara prevrće očima jer sam kupila pogrešan jogurt.
“Zar ti je teško malo više šutjeti?” Tamara je jednom prosiktala dok smo sjedile za stolom. “Ivan radi cijeli dan, a ti stalno nešto prigovaraš.” Pogledala sam u svoje ruke, u vene koje su se isticale od godina rada i brige. Nisam joj odgovorila. Šutjela sam, kao što šutim cijeli život.
Ali danas… danas više nisam mogla. Ivan je došao kasno, Tamara je opet bila nervozna. Počeli su se svađati zbog sitnice – zbog ručka koji nije bio dovoljno topao. “Mama, zar ne možeš jednom napraviti kako treba?” viknuo je Ivan. Pogledala sam ga i prvi put u životu nisam vidjela svog sina – vidjela sam stranca koji misli da ima pravo na mene i moj dom.
“Dosta!” povikala sam. “Ovo nije hotel! Ovo je moj dom! I vi ste gosti koji su zaboravili zahvaliti!” Tamara se nasmijala podrugljivo: “Ma nemojte, gospođo Ankice, pa tko bi vas gledao da nema nas? Sami biste umrli od dosade!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam ih pustila. “Možda bih bila sama, ali barem bih imala mir!” rekla sam tiho. Ivan je šutio. Znao je da sam ozbiljna.
Te večeri spakirali su stvari. Tamara je lupala vratima ormara, Ivan je šutio i izbjegavao moj pogled. Kad su izlazili iz stana, Ivan se okrenuo: “Zar ti stvarno nije žao? Mi smo ti sve što imaš.”
“Imam sebe,” odgovorila sam. “I to mi je sada dovoljno.”
Kad su otišli, sjela sam na kauč i pustila suze da teku. Sjećanja su navirala – Ivan kao dječak s ogrebanim koljenima, Ivan koji mi donosi cvijeće za Dan žena, Ivan koji me grli kad mu je teško. Gdje je nestao taj dječak? Gdje sam nestala ja?
Telefon je zazvonio kasno u noć. Bila je to moja sestra Marija iz Osijeka. “Ankice, jesi li dobro? Čula sam od susjede…”
“Jesam,” slagala sam. “Morala sam to napraviti. Nije više išlo.”
“Znaš da te podržavam,” rekla je tiho. “Ali bit će ti teško. Znaš kakvi su ljudi ovdje – odmah će pričati da si luda ili sebična.”
Zastala sam. Znam kakvi su ljudi – u našem kvartu svi znaju sve o svima. Već sutra će me gledati ispod oka u dućanu, šaptati iza leđa: “Ona što je sina izbacila…” Ali više me nije bilo briga.
Sljedećih dana bilo je tiho u stanu. Previše tiho. Nedostajao mi je čak i Tamarin iritantni smijeh, Ivanovo lupanje vratima kad se naljuti. Ali prvi put nakon dugo vremena mogla sam sjesti uz prozor s kavom i gledati kišu bez straha da će netko doći i prigovarati.
Jednog popodneva zazvonilo je na vratima. Bila je to susjeda Jasmina.
“Ankice, samo da pitam… treba li ti što? Znaš da možeš računati na mene ako ti treba pomoć oko nečega…”
Pogledala sam je i nasmiješila se prvi put iskreno nakon dugo vremena.
“Hvala ti, Jasmina. Dobro sam. Samo učim biti sama sa sobom.”
Navečer sam pronašla staru bilježnicu u kojoj sam nekad pisala pjesme. Počela sam pisati:
“Nije lako biti majka,
Nije lako biti žena,
Ali najteže je biti svoja,
Kad svi očekuju da si samo njihova…”
Tog trenutka shvatila sam – cijeli život sam bila tu za druge, a zaboravila na sebe. Sada učim biti svoja osoba.
Možda će mi Ivan jednog dana oprostiti. Možda neće nikad razumjeti zašto sam to napravila. Ali znam da nisam više mogla živjeti kao gost u vlastitom domu.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što sam izabrala mir umjesto obitelji? Ili je vrijeme da i majke imaju pravo na svoj život? Što vi mislite – gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja sebe?