Nikad neću zaboraviti to vjenčanje moje sestre: otac me pretukao zbog kuće, ali tajna mladoženje uništila nas je sve

“Nećeš ti meni govoriti što je moje!” otac je zagrmio, a njegova ruka je već bila u zraku. Osjetio sam kako mi lice gori, ali bol nije bila ništa u usporedbi s poniženjem. Svi su gledali – tetka Ljubica, stric Zoran, čak i susjeda Milka s onim svojim zlobnim pogledom. Bio je to dan vjenčanja moje mlađe sestre Ivane, dan koji je trebao biti najljepši u njezinom životu, ali pretvorio se u noćnu moru za cijelu našu obitelj.

Sve je počelo kad je otac, već dobro pod gasom, prišao meni za stolom. “Damire, vrijeme je da prepišeš kuću na sestru. Ona je sad udana, a ti si ionako samac. Što će tebi tolika kuća?” Pogledao sam ga u oči, pokušavajući ostati miran. “Tata, tu sam kuću gradio vlastitim rukama. Ti si bio u Njemačkoj, a ja sam ostao ovdje, radio, štedio, zidao. Ne mogu to samo tako dati.”

Njegovo lice se izobličilo od bijesa. “Ti si nezahvalan! Sve sam ti dao!” vikao je, a ja sam osjećao kako mi srce lupa. Ivana je stajala sa strane, u bijeloj haljini, suze su joj klizile niz lice. “Molim vas, nemojte danas, molim vas…” prošaptala je, ali otac nije mario. U tom trenutku, pred svima, udario me. Stolica se prevrnula, čaše su popadale, a gosti su se razbježali kao ovce pred olujom.

Majka je pokušala stati između nas. “Stjepane, smiri se! Ovo je Ivanin dan!” Ali on je bio neumoljiv. “Nije ovo više moj sin!” viknuo je, a ja sam osjetio kako mi se nešto lomi u prsima. Sve ono što sam godinama trpio, sve nepravde, sve žrtve koje sam podnio za ovu obitelj, sada su bile bačene u blato pred cijelim selom.

Pobjegao sam iz šatora, krv mi je curila iz usne, ali nisam mario. Sjeo sam na klupu iza crkve, pokušavajući doći do daha. Pridružila mi se sestra. “Damire, oprosti… Nisam znala da će ovako biti. Znaš da te volim.” Zagrlio sam je, ali osjećao sam se prazno. “Ivana, ne brini za mene. Samo budi sretna.”

Ali sreća je bila daleko od nas. U tom trenutku, začuo se vrisak iz šatora. Svi su potrčali unutra, a ja sam ostao sjediti, misleći da je još jedna pijana svađa. No, ubrzo je do mene došla kuma Sanja, zadihana i blijeda. “Damire, moraš doći. Nešto se dogodilo s Ivaninim mužem.”

Ušao sam i vidio kako mladoženja, Adnan, sjedi na podu, drži glavu u rukama, a oko njega šapat i nevjerica. Netko je pronašao njegov mobitel, a na njemu – poruke. Poruke drugom muškarcu. Cijelo selo je šaptalo, a Ivanina haljina bila je natopljena suzama. “Zašto mi nisi rekao?” plakala je, a Adnan je samo šutio. Njegova majka, Fikreta, pokušavala je sve zataškati. “Ma to su gluposti, neko mu je podmetnuo!”

Ali poruke su bile jasne. Ljubavne poruke, dogovori, slike. Sve ono što je Ivana mislila da zna o svom mužu, srušilo se u trenu. Otac je stajao sa strane, šutio, prvi put te večeri bez riječi. Majka je plakala, a ja sam osjećao kako se cijeli moj svijet raspada.

“Ivana, oprosti… Nisam htio da saznaš ovako,” promucao je Adnan. “Zaljubio sam se, ali nisam imao hrabrosti reći ti. Bojao sam se što će reći ljudi, što će reći moji roditelji, tvoji roditelji…”

Ivana je gledala u njega kao da ga prvi put vidi. “A što je sa mnom? Što je s mojim životom? S našim planovima?”

Nastala je tišina, ona teška, gusta, koja guši. Nitko nije znao što reći. Svi su gledali u pod, izbjegavali poglede. Netko je tiho izašao iz šatora, netko je zapalio cigaretu, netko je plakao.

Te noći, vjenčanje je završilo prije ponoći. Gosti su otišli, a mi smo ostali sami, razbijeni, posramljeni, izgubljeni. Otac je sjedio na stepenicama, gledao u prazno. Prišao sam mu, ali nije me ni pogledao. “Tata, znaš li sad što znači kad se obitelj raspadne? Znaš li koliko boli kad te tvoji izdaju?”

Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao u mrak. Ivana je ostala kod mene, nije htjela ići s Adnanom. Majka je cijelu noć plakala, a ja sam sjedio u kuhinji, gledao u zid i pitao se gdje smo pogriješili.

Sutradan je selo brujalo o našem sramotnom vjenčanju. Ljudi su šaptali, sudili, smijali se iza leđa. Ali mene više nije bilo briga. Znao sam da sam izgubio mnogo, ali i da sam preživio. Kuća je ostala moja, ali obitelj više nije bila ista. Ivana je otišla kod prijateljice u Zagreb, Adnan se vratio roditeljima u Tuzlu, a otac… otac je ostao sam sa svojim ponosom i prazninom.

Ponekad se pitam, je li vrijedilo sve to? Je li kuća važnija od ljubavi, od povjerenja, od istine? I što nam ostaje kad se sve sruši – osim nas samih i naših rana? Možda će mi netko od vas reći: što biste vi učinili na mom mjestu?