Nikad nisam stigla reći mami da sam trudna: Priča o obitelji, tajnama i nasljedstvu
“Lejla, hajde, reci već jednom!” brat Adnan je podigao glas, a ja sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci pismo koje sam pisala mami, ali ga nikad nisam imala hrabrosti predati. Mama je sjedila na trosjedu, umorna, s rukama u krilu, gledajući kroz prozor kao da traži odgovore među oblacima iznad našeg malog bosanskog grada. Otac nam je preminuo prije tri mjeseca nakon duge borbe s rakom, a od tada je sve bilo nekako pogrešno – kao da je netko isključio svjetlo u našoj kući.
“Nemaš pojma kroz šta prolazim!” izletjelo mi je. Adnan me pogledao kao da sam ga ošamarila. “Svi prolazimo kroz isto, Lejla. Svi smo izgubili oca.”
Ali nismo svi izgubili isto. Ja sam izgubila i priliku da mu kažem da sam trudna. Nisam imala snage reći ni mami. Svaki put kad bih skupila hrabrost, ona bi bila previše umorna ili bi plakala u svojoj sobi. Nisam željela dodavati još tereta na njezina leđa.
Tog dana sve se promijenilo. Mama nas je pozvala za stol, njezin glas bio je tih, ali odlučan. “Djeco, moramo razgovarati o budućnosti. O vašoj budućnosti.”
Adnan je odmah sjeo nasuprot mene, a ja sam nervozno vrtjela prsten na ruci – prsten koji mi je dao Emir prije nego što je otišao raditi u Njemačku. Nitko nije znao za moju trudnoću osim njega.
“Vaš otac i ja smo štedjeli cijeli život. Nije to puno, ali želim da znate da ću podijeliti sve što imam između vas dvoje. Zaslužujete to,” rekla je mama i pružila nam dvije omotnice.
Adnan ju je pogledao s nevjericom. “Mama, pa ti još živiš! Ne trebaš nam sad davati ništa.”
“Znam, sine, ali nikad ne znaš što život nosi. Pogledaj što se dogodilo s vašim ocem…” Glas joj je zadrhtao.
U tom trenutku poželjela sam vrisnuti: “Mama, trudna sam!” Ali riječi su mi zapele u grlu. Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo.
Nakon tog razgovora, atmosfera u kući postala je još napetija. Adnan i ja smo se sve češće svađali oko sitnica – tko će odnijeti smeće, tko će pomoći mami oko računa. On je mislio da sam sebična jer sam često odsutna mislima, a ja sam mislila da on ne razumije koliko me boli što skrivam tako veliku stvar.
Jedne večeri, dok sam sjedila u svojoj sobi i gledala ultrazvuk skriven među knjigama, mama je tiho ušla. Sjela je na krevet i zagrlila me.
“Znam da ti nije lako, Lejla. Znam da nešto kriješ,” šapnula je.
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči. “Ne mogu ti reći… još ne mogu.”
“Kad budeš spremna, ja ću biti tu,” rekla je i izašla iz sobe.
Nisam znala hoću li ikada biti spremna.
Dani su prolazili, a mama je počela slabiti. Jednog jutra nije mogla ustati iz kreveta. Odveli smo je u bolnicu u Tuzlu, gdje su joj dijagnosticirali tešku upalu pluća. Liječnici su bili iskreni – nije dobro izgledalo.
Adnan i ja smo sjedili na hodniku bolnice, šutjeli satima. Prvi put nakon dugo vremena uhvatili smo se za ruke.
“Lejla… ako se nešto dogodi mami… što ćemo?” pitao me tiho.
“Ne znam,” odgovorila sam iskreno.
Te noći mama nas je pozvala k sebi. Bila je slaba, ali oči su joj bile bistre.
“Obećajte mi da ćete se brinuti jedno za drugo. I da ćete uvijek biti iskreni jedno prema drugome,” prošaptala je.
Nisam mogla izdržati više. Suze su mi potekle niz lice.
“Mama… htjela sam ti reći… trudna sam,” izustila sam napokon.
Mama se nasmiješila kroz suze i stisnula mi ruku.
“Znala sam… Majka uvijek zna,” šapnula je.
Te noći mama je zaspala i više se nije probudila.
Ostali smo Adnan i ja sami u kući punoj uspomena i tišine koja para srce. Otvorili smo omotnice koje nam je ostavila – unutra su bile štedne knjižice i pismo svakome od nas. U mom pismu pisalo je: “Lejla, znam da imaš svoje brige i tajne. Želim da znaš da te volim bez obzira na sve. Budi hrabra za svoje dijete kao što sam ja bila za vas.” U Adnanovom pismu: “Sine moj, čuvaj sestru i budi joj oslonac kad joj bude najteže.”
Sjedili smo dugo u tišini, držeći se za ruke kao kad smo bili djeca.
Ponekad se pitam – jesam li trebala ranije reći mami? Bi li joj to dalo više snage ili bi joj slomilo srce? Možemo li ikada biti spremni reći istinu onima koje volimo? Što vi mislite – treba li uvijek reći istinu ili ponekad šutnja štiti one koje volimo?