Nikada nisam razumjela zašto moja majka kuha za mog muža: Jedne noći sam saznala istinu

“Zašto opet praviš njegovu omiljenu sarmu, mama?” – pitala sam kroz stisnute zube, gledajući kako se para diže iz lonca. Miris me podsjetio na djetinjstvo, ali sada mi je bio gorak. “Zato što voli, Ana. Trebaš ga malo više paziti,” odgovorila je tiho, ne podižući pogled s kuhinjskog stola. U meni je ključao bijes. Nisam razumjela tu potrebu da se sve vrti oko hrane i muškaraca, kao da je to smisao života.

Odrasla sam u malom mjestu kraj Osijeka, gdje su žene šaptale iza zavjesa, a muškarci sjedili u kafani do kasno u noć. Oduvijek sam sanjala o Zagrebu, o slobodi, o životu gdje nisam ničija kuharica ni domaćica. Kad sam upoznala Ivana na fakultetu, činilo mi se da je on drugačiji – nježan, pažljiv, uvijek spreman slušati. Vjenčali smo se brzo, možda prebrzo, a mama je odmah preuzela ulogu savjetnice i zaštitnice.

Nakon što smo se vratili iz Zagreba zbog Ivanovog posla, uselili smo kod mojih. “Samo dok ne stanemo na noge,” govorila sam sebi. Ali mjeseci su prolazili, a ja sam se osjećala sve više kao gost u vlastitom životu. Mama je kuhala za Ivana svaki dan, a ja sam radila prekovremeno u lokalnoj knjižari. Kad bih došla kući umorna, zatekla bih ih kako sjede za stolom, smiju se nečemu što ja ne razumijem.

“Ana, probaj ovo! Mama je napravila baš kako volim,” govorio bi Ivan s osmijehom. Nisam mogla podnijeti taj prizor – njih dvoje, kao da sam ja višak u vlastitoj kući. Počela sam izbjegavati večere, zatvarati se u sobu pod izgovorom umora.

Jedne večeri, dok sam slagala knjige na polici, kolegica Jasmina me upitala: “Ana, jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavala tjednima.” Samo sam slegnula ramenima. Nisam imala snage objašnjavati kako me vlastita majka istiskuje iz braka.

Tog petka odlučila sam ostati duže na poslu. Nisam imala volje vraćati se kući na još jednu večeru gdje ću biti promatrač. No, nešto me tjeralo da krenem ranije – možda nada da ću ih zateći kako razgovaraju o meni ili barem uhvatiti trenutak iskrenosti.

Tiho sam otvorila vrata stana i čula šapat iz kuhinje. Približila sam se i zastala iza vrata.

“Ivane, znaš da Ana nikad nije voljela ovo mjesto…” čula sam majčin glas, drhtav i tužan.

“Znam, ali ne mogu više… Osjećam se kao stranac ovdje. Ana je stalno odsutna, kao da joj nije stalo ni do mene ni do nas,” odgovorio je Ivan tiho.

Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam znala što me više boli – to što Ivan tako misli ili što to priznaje mojoj majci.

“Dijete moje pati,” nastavila je mama. “Ne zna ti to reći. Ona nikad nije naučila kako pokazati ljubav. Zato ja kuham za tebe – da barem nešto bude toplo u ovoj kući.” Glas joj je zadrhtao.

Nisam mogla više slušati. Ušla sam naglo u kuhinju. “Znači zato? Zato svaki dan kuhaš za njega, a mene guraš u stranu?”

Mama me pogledala kroz suze. “Ana, ja samo želim da ti budeš sretna. Znam da ti nije lako ovdje. Ali ne mogu gledati kako ti brak propada pred očima.”

Ivan je ustao i pokušao me zagrliti, ali sam ga odgurnula. “Zašto mi nisi rekao da se tako osjećaš? Zašto si išao mojoj mami prije nego meni?”

“Pokušavao sam, Ana… Ali ti si uvijek negdje drugdje – na poslu, u knjigama, u svojim snovima o Zagrebu… Nikad ovdje sa mnom,” rekao je tiho.

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve ono što sam mrzila kod svoje majke – njezina potreba da ugađa drugima kroz hranu i brigu – sada mi je izgledalo kao posljednji pokušaj da spasi ono što ja nisam znala spasiti.

Te noći nisam spavala. Sjedila sam na krevetu i gledala kroz prozor u mrak slavonske noći. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam bježala od doma, od tradicije, od svega što me gušilo… A možda sam zapravo bježala od sebe.

Sljedećih dana pokušali smo razgovarati – Ivan i ja, mama i ja – ali riječi su bile teške kao olovo. Mama je prestala kuhati Ivanova omiljena jela. Kuća je postala tiša, hladnija.

Jednog popodneva sjela sam s mamom na balkon.

“Znaš li koliko sam puta poželjela otići odavde?” pitala sam je.

Pogledala me tužno. “Znam, Ana. I ja sam nekad sanjala o nečem drugom. Ali život te nauči da voliš ono što imaš ili izgubiš sve.”

Gledala sam ruke svoje majke – ispucale od rada, mirisne od luka i začina – i prvi put osjetila tugu zbog svega što nikad nismo rekle jedna drugoj.

Ivan i ja smo odlučili pokušati ponovno – bez posrednika, bez maminih jela kao mosta između nas. Nije bilo lako. Još uvijek nije.

Ali sada znam: ljubav nije uvijek topla juha na stolu ni osmijeh preko tanjira sarme. Ponekad je ljubav tišina između dvoje ljudi koji ne znaju kako dalje, ali ipak ostaju.

Ponekad se pitam – koliko zapravo poznajemo one koje volimo? I koliko smo spremni oprostiti prije nego što izgubimo sve?