Nikada nisam željela biti maćeha: Priča o ljubavi, granicama i boli

“Ne mogu vjerovati da mi to tražiš, Adnane!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Stajali smo u našoj maloj kuhinji u Sarajevu, između mirisa svježe skuhane kave i zvuka kiše koja je lupkala po prozoru. “Ivana, molim te, pokušaj me razumjeti. Dino nema gdje. Njegova majka odlazi u Njemačku, a ja sam mu otac!” Adnan je govorio tiho, ali odlučno, kao da svaka riječ reže zrak između nas.

Nikada nisam željela biti maćeha. Kada sam upoznala Adnana prije dvije godine, bio je već razveden. Bio je nježan, pažljiv, drugačiji od svih muškaraca koje sam do tada poznavala. Imao je osmijeh koji me mogao razoružati u sekundi i pogled pun tuge koju nisam odmah razumjela. Tek kasnije sam shvatila – ta tuga je bila zbog Dine, njegovog sina iz prvog braka s Amelom.

Na početku sam bila sretna što Adnan ima dijete. Govorila sam sebi: “To je znak da zna voljeti, da zna biti odgovoran.” Ali nisam znala koliko je teško biti druga žena, ona koja dolazi poslije svega. Dino je dolazio vikendom, tih nekoliko sati bilo je dovoljno da se osjećam kao uljez u vlastitom domu. Gledao me s nepovjerenjem, kao da mu kradem oca. Nisam ga krivila.

“Ivana, on je samo dijete. Treba nas oboje,” rekao bi Adnan dok bi me grlio navečer, kad bi Dino otišao. Ali ja sam osjećala prazninu. Nisam znala kako voljeti dijete koje nije moje, a nisam ga željela povrijediti.

Sve se promijenilo prošlog mjeseca kada je Amela najavila da odlazi raditi u Njemačku. “Dino će morati živjeti s nama,” rekao mi je Adnan te večeri, gledajući me ravno u oči. Osjetila sam kako mi se srce steže. “Ne mogu to, Adnane. Nisam spremna. Ovo nije bio naš dogovor,” šaptala sam.

Počeli smo se svađati gotovo svakodnevno. Moja majka me zvala i govorila: “Ivana, pazi što radiš. Nije lako biti maćeha na Balkanu. Ljudi će pričati.” Prijateljice su bile podijeljene – neke su me podržavale, druge su govorile da sam sebična.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama na balkonu i gledala svjetla grada, Dino je tiho došao do mene. “Teta Ivana… hoću li ja smetati ako dođem živjeti ovdje?” Glas mu je bio tih, oči velike i pune straha. Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila i osjetila kako mi suze klize niz lice.

Adnan je bio sve očajniji. “Ivana, ne mogu birati između tebe i sina!” vikao je jedne noći kad smo se posvađali toliko glasno da su susjedi lupali po radijatorima. “Ne tražim da biraš! Samo… ne znam mogu li ovo!” odgovorila sam kroz suze.

Počela sam gubiti tlo pod nogama. Na poslu sam bila odsutna, prijatelji su primijetili da sam nervozna i povučena. Majka mi je rekla: “Zamisli da si ti ta žena koja mora ostaviti dijete drugoj ženi? Kako bi se osjećala?” Nisam imala odgovor.

Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Baščaršiji, prišla mi je Amela. Bila je umorna, ali odlučna. “Ivana, znam da ti nije lako. Ali Dino treba dom. Ja nemam izbora.” Pogledale smo se u oči – dvije žene povezane istim muškarcem i istim djetetom.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što bih mogla izgubiti – svoju slobodu, mir, možda čak i Adnana. Ali razmišljala sam i o Dini – dječaku koji nije birao ovu situaciju.

Sljedećeg jutra sjeli smo svi za stol – ja, Adnan i Dino. “Dino, želim da znaš… nije lako prilagoditi se novoj obitelji. Ali pokušat ćemo zajedno,” rekla sam drhtavim glasom. Adnan me pogledao s nadom u očima.

Ali strah nije nestao. Svaki dan osjećam teret tuđih očekivanja – društva koje misli da žena mora biti spremna na sve zbog ljubavi; prijatelja koji misle da sam sebična; vlastite savjesti koja me izjeda.

Ponekad se pitam: gdje su granice moje žrtve? Jesam li loša osoba jer ne želim biti majka djetetu koje nije moje? Ili samo žena koja pokušava sačuvati sebe?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav dovoljna da premosti ovakve prepreke?