Nisam Pozvana na Vjenčanje Moje Pastiće: Srceparajuća Priča o Obitelji, Povjerenju i Oprostu
“Ne mogu vjerovati da mi ovo radiš, Lana!” Ivanov glas je odjekivao kroz stan, dok sam ja stajala u kuhinji, stisnutih šaka i suznih očiju. “Tvoja maćeha je dio naše obitelji već deset godina! Kako možeš biti tako okrutna?”
Lana je s druge strane telefona šutjela. Zamišljala sam je kako sjedi u svom stanu u Sarajevu, možda s osmijehom na licu, možda s istim suzama koje su mi klizile niz lice. Nisam znala. Nisam znala ništa otkako sam prije tjedan dana slučajno saznala da nisam pozvana na njeno vjenčanje. Svi su znali osim mene. Čak je i Ivan dobio pozivnicu, ali ja – ja sam bila izbrisana iz tog dijela njenog života.
“Ivane, molim te…” pokušala sam ga smiriti, ali on me pogledao kao da sam ja kriva za sve. “Ne miješaj se više. Ako Lana ne želi da dođem, to je njezina odluka.”
“Ne! Ovo nije samo njena odluka! Ovo je nepoštovanje prema tebi i prema meni!” bjesnio je. “Nazvat ću Sanju, ona će joj objasniti!”
Sanja. Prva žena mog muža. Lana je uvijek bila njezina mezimica, a ja – ja sam bila uljez. Nikada nisam željela zamijeniti Sanju, ali sam pokušavala biti tu za Lanu kad god je trebalo: kad je imala prvu ljubavnu krizu, kad je pala ispit na fakultetu, kad joj je trebalo rame za plakanje jer ju je najbolja prijateljica izdala. Ali uvijek je postojala ta nevidljiva granica između nas.
Sjećam se dana kad sam prvi put upoznala Lanu. Imala je 14 godina, nosila je crnu majicu s natpisom “Nije me briga” i gledala me ispod obrva kao da sam došla zauzeti njezin svijet. “Bok,” rekla sam tada, nesigurno. “Drago mi je što smo se upoznale.” Samo je slegnula ramenima i otišla u svoju sobu.
Godinama kasnije, stvari su se popravile. Ili sam barem tako mislila. Smijale smo se zajedno dok smo kuhale sarajevski lonac, gledale serije na RTL-u, dijelile tračeve o Ivanovim navikama. Ali sada, kad je došao najvažniji dan u njenom životu – nisam bila pozvana.
Ivan je lupio vratima i otišao na balkon zapaliti cigaretu. Čula sam ga kako razgovara sa Sanjom:
“Sanja, moraš razgovarati s Lanom! Ovo što radi nije u redu! Jasmina joj je bila kao druga majka…”
Nisam željela slušati ostatak razgovora. Sjela sam za kuhinjski stol i zurila u šalicu kave koja se hladila. U glavi mi se vrtjelo tisuću pitanja: Jesam li bila previše stroga? Jesam li joj previše nametala svoje mišljenje? Jesam li ikada imala pravo očekivati da me voli kao majku?
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao okrenut leđima, tiho uzdišući. Osjećala sam se kao duh u vlastitom domu.
Sljedećeg jutra Lana mi je poslala poruku:
“Jasmina, molim te nemoj biti ljuta. Ovo je moj dan i želim ga provesti s ljudima koji su mi najbliži. Nadam se da razumiješ.”
Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Nisam joj odgovorila odmah. Satima sam gledala u ekran, pokušavajući pronaći prave riječi.
Ivan je bio neumoljiv:
“Ne možeš joj samo tako oprostiti! Mora znati što ti značiš ovoj obitelji!”
Ali što ako joj zapravo ništa ne značim? Što ako sam cijelo vrijeme bila samo gost u njenom životu?
Sanja me nazvala kasnije tog dana.
“Jasmina, znam da ti je teško,” rekla je tiho. “Ali Lana ima svoje razloge. Možda nije spremna podijeliti ih s tobom još uvijek. Daj joj vremena.”
“Koliko još vremena?” pitala sam kroz suze. “Deset godina nije bilo dovoljno?”
Sanja je šutjela.
Tjedan dana prije vjenčanja Ivan i dalje nije pričao sa mnom kao prije. Bio je ljut na Lanu, ali i na mene – jer nisam htjela praviti dramu ili zahtijevati svoje mjesto.
Na dan vjenčanja otišao je sam u Sarajevo. Poslala sam mu poruku: “Pazi na sebe. Volim te.” Nije odgovorio.
Cijeli dan provela sam gledajući stare fotografije – Lana kao djevojčica na moru, Lana s Ivanom na izletu na Plitvicama, Lana i ja kako pečemo kolače za Bajram… Sve te uspomene sada su mi djelovale lažno, kao da nikada nisu pripadale meni.
Kasno navečer Ivan se vratio kući. Bio je slomljen.
“Nisi propustila ništa,” rekao je tiho dok je skidao cipele. “Bilo je lijepo, ali bez tebe – nije bilo potpuno.”
Pogledala sam ga kroz suze.
“Možda nikad neću biti njezina majka,” šapnula sam. “Ali uvijek ću biti tu ako me ikada zatreba.”
Ivan me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
Dani su prolazili, a Lana mi se nije javljala. Ponekad bih poželjela nazvati je i pitati: “Zašto? Što sam ti učinila?” Ali nisam imala snage.
Danas sjedim sama u kuhinji i pišem ovo pismo sebi – možda i vama koji čitate – pitajući se: Je li moguće voljeti nekoga kao svoje dijete, a opet ostati stranac u njegovom životu? Je li oprost moguć kad srce boli ovako jako?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste oprostili ili zauvijek ostali povrijeđeni?